|
|
Prvi koncert, nedjelja 19. listopad 2025.
Program: Tomislav Uhlik: Mala slavonska rapsodija Anton Reicha: Varijacije za fagot i gudače
Josef Suk: Serenada za gudače op.6 u Es-duru
Petar Križanić je započeo učiti fagot kod Vladimira Begovića u varaždinskoj glazbenoj školi. Nakon diplome na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Marijana Kobetića, usavršavao se u Austriji, na Mozarteumu (Salzburg) te na Visokoj školi za glazbu u Beču u klasi Richarda Gallera. Jedan semestar studija boravio je u SAD-u na Indiana University of Pennsylvania. Tijekom školovanja je osvojio brojne nagrade na solističkim i komornim natjecanjima. Dobitnik je i Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu. Deset je godina bio član Simfonijskog orkestra HRT-a, a od 2016. godine zaposlen je u Zagrebačkoj filharmoniji. Član je i komornog sastava Camerata Cantilly. Solističke nastupe zabilježio je s mnogim značajnim orkestrima i ansamblima u Hrvatskoj: Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, orkestrom HNK-a u Zagrebu, Zagrebačkim solistima, Varaždinskim komornim orkestrom, Gudačkim kvartetom Rucner te drugim komornim sastavima. Ivan Hut (1982) je najprije završio studij viole na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a zatim je diplomirao i magistrirao dirigiranje u klasi Hansa Leendersa na Sveučilištu za umjetnost Codarts u Rotterdamu. Usavršavao se kod brojnih dirigenata, među kojima je i Valerij Gergijev. Bio je profesor na Glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu, član Splitskoga komornog orkestra, predsjednik splitske Udruge MAG, producent i zatim ravnatelj glazbenog programa Splitskoga ljeta te ravnatelj Opere HNK-a Split. Među njegovim orkestralnim suradnjama ističu se suradnja sa Simfonijom Rotterdam (u dvorani Concertgebouw u Amsterdamu), Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zadarskim i Varaždinskim komornim orkestrom te sa Simfonijskim orkestrom Sveučilišta Guanajuato iz Meksika. Od 2020. je dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra.
Tomislav Uhlik (1956) je na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu završio studij teorijskih glazbenih predmeta i dirigiranje.
Njegov opus obuhvaća preko sto djela za razne ansamble - zborove,
tamburaške i harmonikaške orkestre, komorne sastave te simfonijski i
simfonijski puhački orkestar. Posebno su mu zapažena djela skladana u
folklornom stilu, od kojih su neka u izvedbi ansambla Lado, u kojem je
kao glazbeni voditelj započeo profesionalnu karijeru, obišla svijet.
Dobitnik je niza priznanja i nagrada od kojih se ističu Vjesnikova
nagrada Josip Štolcer Slavenski za 1998. godinu te Nagrada Porin za
životno djelo 2020. godine. Kao dirigent je djelovao pretežno u
Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, a gostovao je u HNK u Zagrebu i
Osijeku, vodio Mješoviti pjevački zbor Lira, a povremeno je ravnao i
Simfonijskim orkestrom HRT te Simfonijskim puhačkim orkestrom HV. Od
2002. do umirovljenja 2022. radio je kao nastavnik na Odsjeku za
glazbenu kulturu Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.
Češki skladatelj, teoretičar i pedagog, Anton Reicha
(1770-1836) jedna je od najizvornijih, ali i najnepravednije zanemarenih
skladateljskih osobnosti na prijelazu iz klasicizma u rani romantizam.
Iako rođen u Pragu, školovao se i prva je iskustva stjecao u Njemačkoj,
a potom u Beču, gdje je, među ostalima, prijateljevao s Beethovenom. Od
1808. živi u Parizu, gdje je od 1818. profesor kompozicije na
Konzervatoriju, a među njegovim su učenicima bili Hector Berlioz, Franz
Liszt, Charles Gounod i César Franck. što već samo po sebi govori o
njegovom utjecaju na europsku glazbu 19. stoljeća. Reichin opus obuhvaća
više od dvjesto djela, među kojima se posebno ističu puhački kvinteti
(op. 88, 91, 99, 100), s kojima gotovo da je taj žanr u umjetničkoj
glazbi utemeljio. Uz to je pisao simfonije, kantate, opera, koncerte te
brojne komorne skladbe i djela za klavir. Posebno je zanimljiv kao
glazbeni teoretičar. Njegova djela Traité de haute composition musicale
i Cours de composition musicale pripadaju najvažnijim teorijskim spisima
ranog 19. stoljeća. U njima zagovara slobodniji pristup kontrapunktu i
fugi, nekonvencionalne modulacije, eksperimentiranje s formom te
poliritmiju, politonalnost i mikrotonalnos - sve redom ideje koje su
nadilazile njegovo doba i koje dakako nisu naišle na razumijevanje
njegovih suvremenika. Jedan od Dvořakovih najdarovitijih i najdražih učenika, kasnije i zet, je svakako bio violinist i skladatelj Josef Suk (1874-1935). Iako u početku pod snažnim utjecajem romantizma, posebice Dvořaka, zbog čega su ga također cijenili i Dvořakovi pokrovitelji Johannes Brahms te bečki kritičar i autor prve suvremene estetike glazbe Eduard Hanslick, Suk je, uz Vitezslava Novaka i Leoša Janačeka, jedan od najznačajnijih predstavnika češke moderne. Težište Sukovog stvaralaštva je na orkestralnoj glazbi. Tu se posebno ističe upravo Serenada za gudače op. 6, studentsko djelo koje se danas smatra jednim od najznačajnijih djela romantičkog repertoara za gudački orkestar, a koje se po raspoloženju i majstorstvu može staviti ravnopravno uz bok serenadama Dvořaka, Griega ili Čajkovskog. Nježna, vedra i sunčana, privlačnih, pjevnih melodija i majstorskih promjena harmonijske perspektive, skladba je opsežna, koncipirana u četiri stavka temeljena na trodijelnom formalnom obrascu s težištem na polaganom „noćnom” trećem stavku . Nastala u ljeto 1892, u cijelosti je s ogromnim uspjehom prvi put izvedena 1895. na Praškom konzervatoriju pod ravnanjem Antonina Bennewitza.
Prve violine: Ivana Penić Defar, Gianna Kahriman, Marko Jerbić, Anđelko
Ilčić, Dorotea Božić Palašek
|
