|
|
Peti koncert, nedjelja 31. svibanj 2026.
Program:
Wolfgang Amadeus Mozart
U razdoblju od travnja do prosinca 1775, W.A.Mozart (1756-1791) je napisao svih svojih pet violinskih koncerata. Nastali su vjerojatno kao dio obaveza koje je imao na mjestu koncertnog majstora dvorskog orkestra salzburškog nadbiskupa. I dok u prva dva koncerta još uvijek slijedi uzore talijanskih majstora iz prve polovice stoljeća koji su zasigurno morali biti obavezna literatura u kući njegovog oca, u sljedeća tri nestaje svaki trag arhaičnosti, a kroz orkestraciju, kolorit, odnos solist-orkestar te mnoštvo toliko svojstvenih mu nepredvidivosti, probija tipično njegov glazbeni svijet. Koncert za violinu br. 3 u G-duru K. 216 prvi je dakle u nizu koji nagovještava skladateljevu veličinu. Od svih njegovih violinskih koncerata najintimniji je i možda najsmjeliji, a ujedno i jedan od najpopularnijih. Vedar, briljantan i istodobno prisan karakter koncerta temelji se na prozračnoj fakturi te mekoj, gotovo komornoj orkestraciji koju, osim gudača, čine dvije horne i dvije oboe, u drugom stavku, upravo zbog nježnije zvukovnosti, zamijenjene s dvije flaute. Dijalog između solista i orkestra također je vrlo često u načinu komorne glazbe gdje se fraza solista nadovezuje na frazu orkestra i obrnuto ili gdje solist kao pratnja podupire tematski materijal nošen puhačima u orkestru. U formalnom smislu koncert je skladna i domišljata mješavina naslijeđenih oblika i oblika u nastajanju, a ne nedostaje ni harmonijski neočekivanih rješenja. Prvi je stavak u preglednom i jasnom sonatnom obliku pri čemu je ishodišnu temu skladatelj preuzeo iz Amintine arije Aer tranquillo e dì sereni iz svoje opere Il rè pastore, praizvedene u Salzburgu nekoliko mjeseci ranije. Drugi se temelji na nježnoj razvijenoj melodiji s čijom razradom u srednjem dijelu skladatelj oblikuje slobodnu trodijelnost. Kao u prethodnom i u ovom je stavku na kraju solistička kadenca. Treći stavak je rondo koji koketira s baroknim ritornello principom izmjene refrenskog tematskog materijala u orkestru i epizoda u solističkoj dionici s potpuno neočekivanim srednjim dijelom koji donosi dvije nove i međusobno kontrastne teme – prvu nježnu i raspjevanu dok je druga rustikalni ples alzaškog porijekla prema kojemu je, čini se, i sam koncert dobio naziv Strasbourški, kako ga skladatelj naziva u jednom pismu ocu. Neočekivani završetak koncerta na subdominanti u puhačima duhovito ostavlja koncert otvorenim. Jedan od najutjecajnijih skladatelja 20. stoljeća, skladatelj koji je odredio smjer u kojem će glazba 20. stoljeća krenuti, skladatelj koji je temelj glazbenog izraza pomaknuo u područje atonaliteta, najprije slobodnog, a zatim organiziranog oblikujući dodekafonsku tehniku, Arnold Schönberg (1874-1951) je i jedan od najnapadanijih skladatelja svojeg doba, skladatelj čija su djela naišla na najveći otpor i nerazumijevanje i izazivala najžučnije rasprave. Iako samouk (jedini skladatelj s kojim je radio bio je Alexsander von Zemlinsky) njegovo je skladateljsko znanje neupitno. Na kraju, cijeli je život zarađivao podučavajući klasičnu harmoniju, rezultat čega je bio i njegov iznimno cijenjen udžbenik iz tog predmeta, a jedno je vrijeme, da bi preživio, aranžirao i pisao popularnu glazbu. Dakle glazbeni jezik i sredstva koja je oblikovao nikako nisu bila stvar skladateljskog neznanja ili nemoći. Upravo obrnuto - to ogromno znanje guralo ga je, kako je sam govorio, unutarnjom nužnošću u nepoznato. U prilog tome govore i skladbe iz prve faze njegovog stvaralaštva koje se oslanjaju na kasnoromantičku tradiciju, posebice Brahmsa i Wagnera. A prvo značajno djelo te stvaralačke faze je gudački sekstet Verklärte Nacht (Preobražena noć) op.4 iz 1899. godine, nastao u nekoliko tjedana nakon ljetnih praznika koje je skladatelj proveo sa svojim prijateljem Zemlinskym i njegovom sestrom Mathildom u koju se tada zaljubio i koju je kasnije oženio. Opsežna i jednostavačna, skladba se može podijeliti u pet dijelova, koji jedan u drugoga neprimjetno prelaze, a odgovaraju strofama pjesme Richarda Dehmla koja je poslužila kao programska osnova. Pjesma govori o ljubavnicima koji hodaju kroz šumu u noći obasjanoj mjesečinom. Ona mu se povjerava da je trudna s bivšim ljubavnikom, a on, nakon kratkog razmišljanja, prihvaća i nju i dijete. Snažnog izraza, harmonijski gusta, kromatizirana, skladba proširuje tonalitet do zadnje konzekvence, ali ne probija njegove granice. Jedan je od posljednjih intenzivnih pogleda na razdoblje i stoljeće na izmaku. Zato iz današnje perspektive čudi njen potpuni debakl na praizvedbi 1902. u bečkom Musikvereinu. Nataša Maričić
Prve violine: Ivana Penić Defar, Petar Haluza, Dorotea Božić Palašek,
Tanja Tortić
|
