|
|
Program: Fran Lhotka: Elegija za gudački orkestar
Joseph Haydn: Koncert za klavir i orkestar u D-duru, Hob. XVIII:11
Joseph Haydn: Simfonija br. 6 u D-duru Le Matin, Hob. I:6
Lovre Marušić je dobitnik brojnih značajnih nagrada na
ugledni pijanističkim natjecanjima, među kojima se ističu prva nagrada
na 20. Međunarodnom natjecanju Santa Cecilia u Portu (2018), prva
nagrada na Međunarodnom natjecanju IMF u Parizu (2018) kao i prva
nagrada, nagrada komisije i nagrada publike na Međunarodnom
pijanističkom natjecanju Isidor Bajić u Novom Sadu (2016). Osvajanjem
srebrne medalje na prestižnom pijanističkom natjecanju u Clevelandu –
Clevland International Piano Competition - 2021. godine definitivno
potvrđuje međunarodni ugled. Porijeklom iz Češke, Fran Lhotka (1883-1962) je nakon završenog školovanja, stigao 1909. u Zagreb i tu ostao do kraja života pa je tako cjelokupno njegovo djelovanje vezano uz našu domovinu. Studirao je rog i kompoziciju na Konzervatoriju u Pragu, gdje mu je jedan od profesora bio Antonin Dvořak. U Zagrebu se prvo zaposlio na mjestu prvog kornista i korepetitora u Operi HNK, a od 1910. do smrti predavao je na Glazbenoj školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda, kasnije Muzičkoj akademiji, posvećujući se u potpunosti pedagoškom i skladateljskom radu. Uz harmoniju, koju je predavao četrdesetak godina, u različitim je razdobljima predavao niz drugih predmeta: rog, dirigiranje, teoriju glazbe, instrumentaciju, kompoziciju, analizu orkestralne partiture te povijest glazbe. Svoj pedagoški rad dopunio je i s udžbenicima iz dirigiranja (1931) i harmonije (1948). Djelovao je i kao dirigent pa je tako vodio Pjevačko društvo Lisinski (1913-1921) bitno unapređujući razinu domaće zborske izvodilačke prakse što mu je donijelo naziv „pionira kvalitetnog zborskog pjevanja u nas”. Također je vodio školski orkestar Muzičke akademije (1922-1941) i Društveni orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda (1923-1930), a povremeno je ravnao i Zagrebačkom filharmonijom. Kao skladatelj je stasao na tekovinama kasnoromantičke češke glazbene tradicije, a dolaskom u Zagreb brzo je prihvatio novonacionalni stil nadahnjujući se ovdašnjim narodnim stvaralaštvom skladno ga povezujući s novim skladateljskim tehnikama i ponegdje elementima ekspresionističkih glazbeno izražajnih sredstava. Okosnica njegovog opusa su djela za orkestar, filmska glazba te glazbeno scenska djela – dvije opere (Minka i More) te niz baleta od kojih je najpoznatiji Đavo u selu. Elegija za gudački orkestar na večerašnjem programu prvi je dio diptiha - drugi je Scherzo - kojeg je Lhotka u prvoj polovici tridesetih godina napisao najprije za gudački kvartet, a zatim obradio i za gudački orkestar. Oba se stavka temelje na istoj tematskoj građi nadahnutoj narodnom glazbom. Radi se o kratkoj temi koja se u Elegiji neprekidno transformira pomoću ritmičkih, harmonijskih i kolorističkih promjena kao i promjena u gustoći teksture i tipu fakture. Iako opus Josepha Haydna (1732-1809) obuhvaća preko tisuću skladbi, solističkih je koncerata manje od pedeset. Od toga ih je jedanaest za klavir pri čemu se Haydnovo autorstvo – bilo da ih je zabilježio u svojem popisu skladbi, bilo da su objavljene za njegova života - pouzdano može potvrditi tek za tri. Jedan od ta tri je i Koncert za klavir u D-duru br.11, posljednji koncert za klavir kojeg je napisao. Nastao je po svoj prilici između 1780. i 1783, a prvi je put izveden u Parizu 1784. i to s tolikim uspjehom da je odmah objavljen u izdavačkoj kući Artaria uz ponosnu napomenu da je to „jedini Haydnov klavirski koncert koji je do sad objavljen u tisku”. Naime prema prvom ugovoru kojeg je potpisao kad je stupio u službu obitelji Esterhazy, Haydn je bio dužan skladati „kad god Njegovo Kneževsko Visočanstvo naredi” i „glazbena djela kakva Njegova Visost zahtijeva”. Osim toga nije smio „... nikome posredovati nove skladbe, još manje ih kopirati već ih posve i isključivo čuvati za Njegovu Visost”, a „najviše od svega ništa skladati za bilo koju drugu osobu bez prethodnog znanja i milostivog pristanka.” U novom ugovoru iz 1779. je ova klauzula izostavljena pa je Haydn napokon slobodno mogao prodavati svoja djela te prihvaćati narudžbe i novac drugih pokrovitelja. U rastućem uvažavanju i ugledu skladatelja diljem čitave Evrope narednih deset godina, ovaj je klavirski koncert postao jedna od njegovih najpopularnijih skladbi te je u tom razdoblju objavljen u osam različitih izdanja. Dio te popularnosti svakako leži i u tome što jedino ovaj Haydnov klavirski koncert rezonira s tipom klavirskog koncerta kakvog u isto vrijeme stvara Mozart, a koji će odrediti daljnju sudbinu te glazbene forme. Haydn je doduše sasvim sigurno bio vješt pijanist (napokon sam je izvodio svoje klavirske sonate i ravnao orkestrom s pozicije čembalista), a nije se ustručavao ni izrazito virtuoznog tretmana instrumenata, što je prije svega slučaj u njegovoj komornoj i orkestralnoj glazbi, a najbolje pokazuje Simfonija br. 6 koja slijedi na ovom programu, međutim pozicija koncertnog pijanista-virtuoza, koja određuje Mozartov dalekosežan način promišljanja koncerta mu nije bila bliska. Harmonijskim nijansiranjem, izrazom i dramaturškim konceptom, Koncert za klavir u D-duru br.11 od toga odstupa. Uobličen u jasnoj, preglednoj, klasičnoj arhitektonici koncerta, njegov je prvi stavak u uravnoteženoj formi sonatnog stavka s dvije ekspozicije - u orkestru, a zatim u solističkoj dionici – i s težištem na prvoj temi i njenoj razradi tijekom cijelog stavka. Drugi, polagani stavak je trodijelan pri čemu se temelji na jednoj glazbenoj misli koja se slobodno razvija, a u srednjem dijelu dodatno razrađuje u dominantnom tonalitetu. Oba stavka imaju solističku kadencu, koje je skladatelj sam ispisao. Treći je stavak živahan rondo čija se glavna tema, usprkos oznaci all'Ungarese, temelji na melodiji hrvatskog narodnog plesa Širi kolo. Simfonija br. 6 u D-duru, Le Matin, nastala je 1761. godine, neposredno nakon što je Haydn nastupio na mjesto Kapellmestera na dvoru kneza Esterhazyja i prvo je simfonijsko djelo koje je za kneza napisao kao i prvo u ciklusu od tri simfonije u kojima na virtuozan način tretira pojedine dionice orkestra. I kako je njen uvodni Adagio zbog crescenda i postupnog dodavanja instrumenta do fortissima u cijelom orkestru podsjetio na izlazak sunca te je zbog toga dobila naziv Le Matin (Jutro), tako su druge dvije nazvane prema ostalim dijelovima dana - Le Midi (Podne) i Le Soir (Večer). U formalnom smislu simfonija na prvi pogled odgovara klasičnom okviru sonatnog ciklusa – četverostavačna je s uobičajnim rasporedom stavaka. Međutim unutarnja struktura stavaka daleko je od načina gradnje, kojoj će upravo Haydn sa svojim kasnijim simfonijama bitno doprinijeti. Neka je vrst kombinacije koja se može označiti kao „ne više i ne još” – ne više barokni tip forme, ali ne još ni jasno klasicistički. Usto, u svakom se stavku solistički, virtuozno izdvaja jedan ili više instrumenata nasuprot cijelom orkestru poput concertina u concertu grossu. Prvi stavak tako započinje kratkim polaganim uvodom, nakon kojeg slijedi Allegro koji je razradom i rasporedom materijala nagovještaj sonatnog stavka, a u kojem su kao solistički instrumenti izvučeni flauta i oboa. Drugi stavak je namijenjen samo gudačima. Započinje i završava Adagiom, a središnji dio je trodijelan Andante u kojem se kao solisti izdvajaju violina i violončelo. U Menuetu se uz orkestar pojavljuje violina solo dok u su središnjem Triju solisti fagot i kontrabas. Završni Allegro je građen na isti način kao prvi stavak, a solističke dionice su flauta, violina i violončelo.
Nataša Maričić
|
Četvrti
koncert, nedjelja 23. travanj 2023.