Peti
koncert, nedjelja 4. lipanj 2023.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 19:30h
Ivan Hut, dirigent
Krešimir Pustički, viola
Program:
Gordan Tudor: Lamento i boogie za gudački orkestar
Paul Hindemith: Trauermusik za violu i gudače
Langsam
Ruhig bewegt
Lebhaft
Koral: Für deinen Thron tret ich hiermit – Sehr langsam
Benjamin Britten: Lachrymae za violu i gudače op.48a
Lento
Allegretto, andante molto
Animato
Tranquillo
Allegro con moto
Largamente
Appassionato
Alla Valse moderato
Allegro marcia
Lento
L'istesso tempo
Petar Iljič Čajkovski: Serenada za gudače u C-duru op.48
Pezzo in forma di sonatina
Andante non troppo-Allegro moderato
Valse. Moderato. Tempo di Valse
Elegia. Larghetto elegiaco
Finale. Tema russo. Andante-Allegro con spirito
Krešimir Petar Pustički (1975) je zarana iskazao
izrazitu glazbenu nadarenost. Tijekom školovanja osvaja državne nagrade
na državnim natjecanjima u Zagrebu, Dubrovniku, Sarajevu i Beogradu te
je pobjednik Tribine Darko Lukić 2001/2002 godine. Violu je diplomirao
na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Ante Živkovića, a na istoj je
ustanovi 2009. godine stekao titulu magistra umjetnosti. Uspješan je
solistički, komorni i orkestralni glazbenik. Djelovao ja kao stalni član
Simfonijskog orkestra HRT-a, od 1998. do 2008. godine stalni je član i
vođa dionice viola Zagrebačkih solista, a od 2011. stalni je honorarni
vođa dionice viola u Simfonijskom orkestru HRT-a. Često nastupa s
gudačkim triom Pustički. Trenutno je zaposlen na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu kao redovni profesor. Uz pedagoški rad ima izrazito uspješnu
solističku karijeru te ga kritika svrstava među najbolje hrvatske
gudače. Aktivno se bavi i snimateljskim i producentskim radom, pri čemu
je postao jedan od najtraženijih hrvatskih producenata te višestruko
osvaja
diskografske nagrade za najbolje albume klasične glazbe.
Ivan Hut (1982) je najprije završio studij viole na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a zatim je diplomirao i magistrirao
dirigiranje u klasi Hansa Leendersa na Sveučilištu za umjetnost Codarts
u Rotterdamu. Usavršavao se kod brojnih dirigenata, među kojima je i
Valerij Gergijev. Bio je profesor na Glazbenoj školi Josip Hatze u
Splitu, član Splitskoga komornog orkestra, predsjednik splitske Udruge
MAG, producent i zatim ravnatelj glazbenog programa Splitskoga ljeta te
ravnatelj Opere HNK-a Split. Među njegovim orkestralnim suradnjama
ističu se suradnja sa Simfonijom Rotterdam (u dvorani Concertgebouw u
Amsterdamu), Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a,
Zadarskim i Varaždinskim komornim orkestrom te sa Simfonijskim orkestrom
Sveučilišta Guanajuato iz Meksika. Od 2020. je dirigent Dubrovačkog
simfonijskog orkestra.
Gordan Tudor (1982) je jedan od vodećih glazbenika
svoje generacije. Aktivan je kao solist, komorni glazbenik, pedagog i
skladatelj. Nastupao je po Europi i Sjevernoj Americi u raznim komornim
sastavima te kao solist s mnogim orkestrima i ansamblima. Alt
saksofonist je Papandopulo kvarteta i djeluje u duetu s gitaristom
Mislavom Režićem. Praizveo je pedesetak skladbi hrvatskih i stranih
autora. Kao skladatelj se okušao u raznim žanrovima i kombinacijama
instrumenata, a skladbe su mu izvedene na svim kontinentima. Ljeto 2011.
godine proveo je kao rezidencijalni glazbenik Bang on a Can summer
festival-a - Massachusetts Museum of Contemporary Art (North Adams, MA).
Ekskluzivni je Selmer Paris Artist i D’Addario Woodwinds Artist. O
skladbi na večerašnjem programu je zapisao: Skladba Lamento i Boogie
nastala je početkom 2021. godine i u stvari je dio diptiha koji je
rezultat mog tadašnjeg intenzivnog skladanja za gudače. Ovo djelo
nastalo je kao nusproizvod. Naime, bližio mi se rok za skladbu koju je
Muzički Biennale Zagreb naručio od mene za Zagrebačke soliste pa sam
skicirao razne ideje. Ideja sporog stavka, Lamenta, koji ima konstantan
melodijski, harmonijski i dinamski rast te na njega “zalijepljeni” brzi
Boogie, izuzetno (poli)ritmičan dio otpočetka mi je bila suvisla. Skicu
skladbe sam odmah pokazao maestru Ivanu Hutu kojemu se dopala te je tako
nastao Lamento i Boogie, na kraju i posvećen maestru Hutu i gudačima
Dubrovačkog simfonijskog orkestra.
Iako se veći dio opusa Paula Hindemitha (1895-1963)
stilski može odrediti neoklasicizmom, njegovo rano stvaralaštvo pokazuje
različite utjecaje - od kasnog romantizma, ekspresionizma i dadaizma do
kabaretske, jazz i popularne glazbe. Isto se tako u vrijeme studija
uključivao u razne glazbene aktivnosti koje nisu bile vezane uz
konzervatorij. Svirao je ne samo violinu koju je studirao (a od 1915. do
1923. je bio koncertni majstor Frankfurtske opere), nego i razne druge
instrumente na raznim mjestima i raznim ansamblima – u cabaretu, kinu, u
jazz ansamblima i vojnim orkestrima. Također je bio suosnivač znamenitog
Amar kvarteta s kojim je koncertirao po čitavoj Evropi i Sjevernoj
Americi, a u kojem je svirao violu. Vladanje različitim stilovima i
žanrovima kao i vještina sviranja različitih instrumenata sasvim sigurno
mu je omogućila i određenu stvaralačku lakoću. Najbolji primjer je
Trauermusik (Žalobna glazba) za violu i gudače posvećena engleskom
kralju Georgu V. Naime Hindemith je 19. siječnja 1936. doputovao u
London kako bi sa Simfonijskim orkestrom BBC-a praizveo svoj koncert za
violu Der Schwanendreher. Te noći je međutim preminuo kralj, a koncert
je otkazan. Ipak, dirigent Adrian Boult koji je trebao ravnati izvedbom
koncerta i glazbeni producent BBC-a Edward Clark željeli su da Hindemith
bude uključen u glazbeni dio žalovanja. Nakon duge rasprave koja bi
glazba bila primjerena, odlučeno je da skladatelj za tu prigodu napiše
novo djelo. Tako je 21. siječnja 1936. godine u nekoliko popodnevnih
sati nastala Trauermusik. Prvi put je izvedena već sljedećeg dana, 22.
siječnja. Izvedbom je ravnao Boult, a solističku je dionicu svirao sam
Hindemith. Skladba je nakon praizvedbe vrlo brzo postala dio
violističkog željeznog repertoara. Sastoji se od četiri kratka stavka.
Prva tri su u mjeri (4/4 i 12/8) i punktiranom ritmu karakterističnima
za žalobni marš, a posljednji stavak se temelji na koralu Für deinen
Thron tret ich hiermit. Glazbeni materijal kojim se skladatelj služi u
velikoj se mjeri oslanja na njegov koncert za violu, Der Schwanendreher,
te operu/simfoniju Mathis der Mahler.
Benjamin Britten (1913-1976) je kao i Hindemith bio
dobar violist. Uz klavir, njegovo je rano glazbeno obrazovanje
uključivalo i violu pa su violi posvećena i mnoga njegova rana djela.
Kasnije se međutim na violu ne vraća i jedino djelo iz zrelog
stvaralačkog razdoblja posvećeno tom instrumentu je upravo Lachrymae
op.48. Izvorno napisana za violu i klavir, skladba je posvećena Williamu
Primroseu koji ju je praizveo 1950. na festivalu u Aldeburghu uz
klavirsku pratnju samog autora. Verzija za violu i gudače - Lachrymae
op.48a - nastala je u posljednjoj godini skladateljevog života i zadnja
je skladba koju je dovršio. Puni naslov skladbe je Lachrymae:
Reflections on a song of John Dowland, a radi se o nizu varijacija na
Dowlandovu pjesmu If my complaints could passions move iz njegove Prve
knjige pjesama iz 1597. Šesta varijacija referira se na Flow my tears,
Dowlandovu pjesmu iz Druge knjige pjesama iz 1600, a ta je prerada
njegove skladbe za lutnju Lacrimae Pavan pa otuda i naslov Brittnove
skladbe. (Istu će temu Dowland koristiti i u nizu od sedam Lacrimae
pavana za lutnju objavljenih 1604, a tijekom baroka njome su se
poslužili brojni skladatelji za svoje varijacije.) Brittenove su
varijacije niz kratkih glazbenih promišljanja temeljenih na fragmentima
teme. Različitih raspoloženja i ugođaja - od tjeskobnih i žalobnih preko
živahnih i vedrih do zastrašujućih i agresivnih - varijacije se smiruju
u krhkoj, nježnoj temi iznesenoj tek na kraju.
Petar Iljič Čajkovski (1840-1893) je svoju Serenadu za
gudače u C-duru op.48 napisao 1880, neposredno nakon patetično
grandiozne Uverture 1812. Nasuprot svojoj prethodnici, Serenada je u
svakom smislu – zvukovnom, izražajnom, oblikovnom – skladna, nježna i
uravnotežena. Poklon je, izraz poštovanja W.A.Mozartu kojem se Čajkovski
toliko divio. I iako na prvi pogled, posebice u izražajnom smislu, s
Mozartovim serenadama nema bitnijih poveznica, one ipak postoje – od
manjeg ansambla za koji je Serenada napisana (samo gudači, za koje
doduše Čajkovski na drugoj stranici partiture piše da nek ih bude što je
moguće više), preko oblikovno neobaveznog niza stavaka do njihove
međusobne motivičko-tematske povezanosti i razrade koja rezultira
komplementarnošću i jedinstvenošću njihovih formalnih rješenja. Tako
prvi stavak, kojeg skladatelj naziva Sonatina, započinje i završava
polaganim dijelom, koji će se pojaviti i na kraju četvrtog stavka.
Donosi motivičko tematsku jezgru središnjeg brzog dijela stavka, koji se
temelji se na dvije teme. Stavak nema provedbu, ali su dijelovi između
tema (most i prijelaz u završnu grupu) izrazito provedbenog karaktera.
Nasuprot tome u četvrtom je stavku težište na provedbenom dijelu u kojem
se razrađuje prva tema dok je izlaganje tema i u ekspoziciji i reprizi
pregledno i kratko. Stavak započinje polaganim uvodom koji također
donosi tematsku građu središnjeg dijela stavka. Ista se komplementarnost
može uočiti i u ponavljanjima: u prvom se stavku brzi dio ponovi (kao
ponovljena ekspozicija), u zadnjem ponavljanja nema. Na sličan se način
nadopunjuju i središnji stavci. Oba su trodijelna, neka vrst
pojednostavljene složene pjesme. S tim da u drugom stavku – Valse -
vanjski dijelovi odgovaraju složenoj pjesmi, a središnji je dio
provedben donoseći novu i razrađujući građu vanjskih dijelova, dok je u
trećem stavku – Elegia – obrnuto: središnji dio odgovara složenoj
pjesmi, a vanjski su izlaganje i razvijanje jednog samog materijala.
Nataša Maričić
Sastav orkestra VKO:
Violine: Ivana Penić Defar, Dunja Bontek, Anđelko Ilčić, Dorotea Božić
Palašek, Saša Borčić Reba, Martina Sačer, Ivana Šambar, Tomislav
Vitković, Slavko Vinceković, Jakov Šredl, Dragana Tomić
Viole: Marija Andrejaš, Krešimir Ferenčina, Alen Bišćević, Magda
Skaramuca
Violončela: Branimir Pustički, Sara Novoselić, Matej Ilčić,
Kontrabasi: Helena Babić

|