|
|
Četvrti
koncert, nedjelja 23. ožujak 2025.
Program:
Luka Sorkočević: Simfonija br. 3 u D-duru
Allegro Andante Presto Antonio Vivaldi: Koncert za lutnju u D-duru, RV 93 Allegro giusto Largo Allegro Luigi Boccherini: Simfonija concertate u C-duru, G 523 Grave-Allegro con imperio Grave Allegro Franz Schubert: Simfonija br. 5 u B-duru, D 485 Allegro Andante con moto Menuetto - Allegro molto – Trio -Menuetto Allegro vivace
Lovro Peretić (1995) je diplomski studij završio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Darka Petrinjaka. Tijekom studija je godinu dana proveo na razmjeni u Lilleu na L’École Supérieure Musique et Danse Hauts-de-France u klasi Judicaëla Perroya kod kojeg je 2022. godine završio i dodatni studij na Haute école de musique de Genève. Dobitnik je niza nagrada na međunarodnim natjecanjima koja su mu omogućila brojne koncerte i predavanja na festivalima diljem Europe. Najveći uspjeh ostvario je pobjedom na natjecanju Guitar Foundation of America u SAD, nakon koje je snimio svoj prvi nosač zvuka za prestižnu diskografsku kuću Naxos te održao koncertnu turneju s pedesetak koncerata u SAD i Kanadi. Također je dobitnik Nagrade Ivo Vuljević za najboljeg mladog glazbenika u 2023. godini. Osim kao solist, aktivno djeluje i u raznim komornim sastavima među kojima valja istaknuti gitarski trio Evocación s kojim je nedavno izdao i prvi nosač zvuka. Kao solist je surađivao sa Zagrebačkim solistima, Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije te Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Darijan Ivezić (1990) je studij dirigiranja završio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Uroša Lajovica. Tijekom studija nagrađen je Rektorovom (2010) i Dekanovom (2012) nagradom. U razdoblju od 2013. do 2015. te ponovo od 2023. djeluje kao umjetnički voditelj studija uloga u Operi HNK u Zagrebu, gdje je također kao asistent dirigentima kao što su Nikša Bareza, Ivan Repušić, Loris Voltolini i Elio Boncompagni ostvario niz opernih naslova i koncertnih izvedbi. Od 2016. do 2019. je naslovni asistent na Odsjeku za dirigiranje, harfu i udaraljke Muzičke akademije u Zagrebu, a od rujna 2019. godine djeluje u minhenskoj opernoj kući Staatstheater am Gärtnerplatz, gdje ostvaruje njemački dirigentski debi. Kao asistent dirigenta i jezični suradnik u Münchenu ostvaruje i nekoliko projekata s Orkestrom i Zborom Bavarskog radija. Od 2024. je asistent na Odsjeku za pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu te ostvaruje debije s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Sarajevskom filharmonijom, Varaždinskim komornim orkestrom i Hrvatskim komornim orkestrom. Kao aranžer i dirigent surađuje i sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom i Zborom Hrvatske radiotelevizije.Umjetnički je voditelj i dirigent vokalnog ansambla Projekt Lazarus te komornog opernog kazališta Opera bb. Glazbeni je voditelj i dirigent Hrvatske operne akademije u Varaždinu. Autor prvih hrvatskih simfonija, Luka Sorkočević (1734-1789) je glazbu učio kod Giuseppa Valentija, kapelnika Dubrovačke katedrale te u Rimu kod Rinalda de Capue. I iako je stekao temeljito glazbeno obrazovanje, glazbom se nije profesionalno bavio. Kao potomak stare dubrovačke patricijske obitelji, obnašao je upravne, sudske i diplomatske dužnosti za Republiku, a većina njegovog opusa nastala je u mladosti, najkasnije do 1770. Široko obrazovan, enciklopedijskih interesa u svojoj je palači organizirao razgovore o umjetnosti, priređivao koncerte i glazbene priredbe pa su ga njegovi sugrađani znali prije svega kao mecenu i organizatora književnih i umjetničkih akademija te kao vještog diplomata u službi Dubrovačke Republike. Obuhvaćajući i nekoliko voklano-instrumentalnih i komornih djela, težište njegovog opusa je na simfonijama koje se smatraju biserima starije hrvatske glazbe. Oslanjaju se na talijansku sinfoniju, pa su u tom smislu trostavačne, napisane uglavnom za gudače i dva para puhača (oboe i rogovi). Formalnom preglednošću, pretežno homofonim slogom i prozračnom instrumentacijom s jedne te širokim crescendima i dramatičnim dinamičkim kontrastima s druge strane, šarmantna su kombinacija galantnog i osjećajnog stila. Koncert za lutnju, dvije violine i basso continuo u D-duru RV 93 talijanski skladatelj Antonio Vivaldi (1678-1741) napisao je ranih 30-tih godina 18. stoljeća, u vrijeme dakle kada nastaju posljednja velika djela za lutnju kao što su suite J.S.Bacha i Sylviusa Weissa i kada se interes za to glazbalo gasi. To je također vrijeme kada je Vivaldi na vrhuncu slave, a njegova se djela izvode diljem Evrope. Zbog toga često putuje, posebice kako bi nadgledao postavljanje svojih opera, ali i kako bi dobio priliku za nove narudžbe i angažmane. U tom kontekstu, a za vrijeme boravka u Pragu, sklada Koncert za lutnju te dva trija za lutnju i violinu - u g-molu RV 63 i C-duru RV 85 - posvećene grofu Johannu Josephu von Wrtbyju, entuzijastičnom lutnjistu-amateru. Majstor instrumentalne forme i orkestracije, Vivaldi u ovom koncertu kroz različite načine sviranja izvlači široki koloristički spektar solističkog instrumenta. U formalnom smislu sva su tri stavka dvodijelna pri čemu se vanjski brzi stavci temelje na izmjeni ritornella i njegove motivičko-tematske razrade u solističkoj dionici dok se u polaganom stavku slobodna, razvijena melodija izvija iznad orkestralne pratnje. Sinfonia concertnte je glazbeni žanr koji se njegovao između 1770. i 1830. Slično kao concerto grosso namijenjen je grupi solista – obično gudača i/ili puhača, ali mogu biti uključeni i trzalački instrumenti te instrumenti s tipkama - i orkestru. Orkestar donosi tematski materijal i potpora je solistima koji ga razrađuju. Luigi Boccherini (1743-1805), talijanski skladatelj koji je cijeli stvaralački vijek proveo izvan domovine, uglavnom u Španjolskoj, napisao je petnaest djela koja se mogu svrstati u žanr sinfonie concertate, iako ih ni on ni njegovi izdavači nisu tako označili. Sinfonia concertante u C-duru G 523 Boccherinijeva je posljednja takva skladba. Objavljena je 1798, no njeni se korijeni mogu naći u Kvintetu op.10 br.4 iz 1771. godine. Napisana je za orkestar i grupu solista koju sačinjavaju dvije violine, dvije oboe i gitara, a u polaganom stavku solističku dionicu dobiva i violončelo. Prvi stavak ima konture sonatnog allegra u kojem nakon polaganog uvoda orkestar donosi tematski materijal kojeg solisti preuzimaju i razrađuju i u kojem gitara dobiva solističku kadencu. U polaganom se stavku žalobna melodija provlači od jedne grupe solista do druge uključujući tu i violončelo dok je zadnji stavak rondo u kojem kao u concertu grossu orkestar donosi refren, a solisti razrađuju njegovu motivičko-tematsku građu. Simfoniju br.5 u B-duru D 485 je Franz Schubert (1797-1828) napisao u jednom od svojih najintenzivnijih stvaralačkih razdoblja. Tada devetnaestogodišnjak, te je 1816. skladao preko sto dvadeset solo pjesama te više od pedeset zborova, klavirskih, komornih i orkestralnih skladbi, a sama 5. simfonija nastala je tek pola godine nakon prethodne -Tragične simfonije. No za razliku od Tragične koja nosi pečat dramatičnosti Beethovenove glazbe, koji u isto vrijem živi i djeluje u Beču, 5. je simfonija pregledna, jasna, prozračna s jasnim uzorima u Haydnovim i posebice Mozartovim simfonijama na što upućuje i orkestracija bez klarineta, truba i timpana, samo s jednom flautom umjesto para koji je koji je tada bio uobičajen te se smatra jednim od najvedrijih i najsavršenijih Schubertovih djela. Simfonija se sastoji od četiri uobičajena stavka. Prvi, sonatni allegro, donosi blago odstupanje u reprizi donoseći početnu temu u subdominantnom tonalitetu. Drugi se stavak temelji na dvije glazbene misli koje, izmjenjujući se, oblikuju polagani rondo. Menuet, u paralelnom g-molu, posve je pravilna složena pjesma s Triom u istoimenom duru, dok je lepršav, šaljiv zadnji stavak ponovo sonatni allegro. Nataša Maričić
Orkestar:
|
