Četvrti
koncert, nedjelja 23. travanj 2023.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 19:30h
Lovre Marušić, klavir
Program:
Fran Lhotka: Elegija za gudački orkestar
Joseph Haydn: Koncert za klavir i orkestar u D-duru, Hob. XVIII:11
Vivace
Un poco adagio
Rondo all'Ungarese – Allegro assai
Joseph Haydn: Simfonija br. 6 u D-duru Le Matin, Hob. I:6
Adagio-Allegro
Adagio-Andante-Adagio
Menuet e Trio
Finale: Allegro
Lovre Marušić je dobitnik brojnih značajnih nagrada na
ugledni pijanističkim natjecanjima, među kojima se ističu prva nagrada
na 20. Međunarodnom natjecanju Santa Cecilia u Portu (2018), prva
nagrada na Međunarodnom natjecanju IMF u Parizu (2018) kao i prva
nagrada, nagrada komisije i nagrada publike na Međunarodnom
pijanističkom natjecanju Isidor Bajić u Novom Sadu (2016). Osvajanjem
srebrne medalje na prestižnom pijanističkom natjecanju u Clevelandu –
Clevland International Piano Competition - 2021. godine definitivno
potvrđuje međunarodni ugled.
Prve poduke iz klavira dobiva kod Rozarije Samodol u rodnom Omišu. Na
poziv slavne ruske pijanistice Natalije Trull, 2006. godine odlazi u
Moskvu na Centralnu muzičku školu pri Državnom konzervatoriju P. I.
Čajkovski koju je 2011. godine uspješno završio. Studij na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu započeo je u klasi Rubena Dalibaltayana, a nastavio
te diplomirao u klasi Ljubomira Gašparovića. Poslijediplomski studij
nastavlja na Visokoj školi za glazbu Franz Liszt u Weimaru u klasi
Grigoryja Gruzmana. Dobitnik je Rektorove i Dekanove nagrade Sveučilišta
u Zagrebu za iznimne rezultate tijekom studija te Nagrade Ivo Vuljević
za 2021. godinu koju dodjeljuje Hrvatska glazbena mladež za
najuspješnijeg mladog glazbenika.
Bilježi nastupe s eminentnim orkestrima i vrhunskim komornim sastavima
poput Clevelandskog orkestra, Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog
orkestra HRT-a, Vojvođanskih simfoničara, Beogradskih simfoničara,
Irkutske filharmonije, Orkestra HNK Split te Zagrebačkih solista i
Splitskih solista. Kao solist i komorni glazbenik nastupa na raznim
festivalima i koncertnim ciklusima diljem Hrvatske, Srbije, Crne Gore,
Kosova, Austrije, Njemačke, Portugala, Lihtenštajna, Rusije, Francuske i
SAD- a.
Trenutno je zaposlen na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u zvanju asistenta
na klavirskom odjelu te je umjetnički voditelj međunarodnog festivala
komorne glazbe Ostinato u Omišu.
Porijeklom iz Češke, Fran Lhotka (1883-1962) je nakon
završenog školovanja, stigao 1909. u Zagreb i tu ostao do kraja života
pa je tako cjelokupno njegovo djelovanje vezano uz našu domovinu.
Studirao je rog i kompoziciju na Konzervatoriju u Pragu, gdje mu je
jedan od profesora bio Antonin Dvořak. U Zagrebu se prvo zaposlio na
mjestu prvog kornista i korepetitora u Operi HNK, a od 1910. do smrti
predavao je na Glazbenoj školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda,
kasnije Muzičkoj akademiji, posvećujući se u potpunosti pedagoškom i
skladateljskom radu. Uz harmoniju, koju je predavao četrdesetak godina,
u različitim je razdobljima predavao niz drugih predmeta: rog,
dirigiranje, teoriju glazbe, instrumentaciju, kompoziciju, analizu
orkestralne partiture te povijest glazbe. Svoj pedagoški rad dopunio je
i s udžbenicima iz dirigiranja (1931) i harmonije (1948). Djelovao je i
kao dirigent pa je tako vodio Pjevačko društvo Lisinski (1913-1921)
bitno unapređujući razinu domaće zborske izvodilačke prakse što mu je
donijelo naziv „pionira kvalitetnog zborskog pjevanja u nas”. Također je
vodio školski orkestar Muzičke akademije (1922-1941) i Društveni
orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda (1923-1930), a povremeno je ravnao i
Zagrebačkom filharmonijom. Kao skladatelj je stasao na tekovinama
kasnoromantičke češke glazbene tradicije, a dolaskom u Zagreb brzo je
prihvatio novonacionalni stil nadahnjujući se ovdašnjim narodnim
stvaralaštvom skladno ga povezujući s novim skladateljskim tehnikama i
ponegdje elementima ekspresionističkih glazbeno izražajnih sredstava.
Okosnica njegovog opusa su djela za orkestar, filmska glazba te glazbeno
scenska djela – dvije opere (Minka i More) te niz baleta od kojih je
najpoznatiji Đavo u selu. Elegija za gudački orkestar na večerašnjem
programu prvi je dio diptiha - drugi je Scherzo - kojeg je Lhotka u
prvoj polovici tridesetih godina napisao najprije za gudački kvartet, a
zatim obradio i za gudački orkestar. Oba se stavka temelje na istoj
tematskoj građi nadahnutoj narodnom glazbom. Radi se o kratkoj temi koja
se u Elegiji neprekidno transformira pomoću ritmičkih, harmonijskih i
kolorističkih promjena kao i promjena u gustoći teksture i tipu fakture.
Iako opus Josepha Haydna (1732-1809) obuhvaća preko
tisuću skladbi, solističkih je koncerata manje od pedeset. Od toga ih je
jedanaest za klavir pri čemu se Haydnovo autorstvo – bilo da ih je
zabilježio u svojem popisu skladbi, bilo da su objavljene za njegova
života - pouzdano može potvrditi tek za tri. Jedan od ta tri je i
Koncert za klavir u D-duru br.11, posljednji koncert za klavir kojeg je
napisao. Nastao je po svoj prilici između 1780. i 1783, a prvi je put
izveden u Parizu 1784. i to s tolikim uspjehom da je odmah objavljen u
izdavačkoj kući Artaria uz ponosnu napomenu da je to „jedini Haydnov
klavirski koncert koji je do sad objavljen u tisku”. Naime prema prvom
ugovoru kojeg je potpisao kad je stupio u službu obitelji Esterhazy,
Haydn je bio dužan skladati „kad god Njegovo Kneževsko Visočanstvo
naredi” i „glazbena djela kakva Njegova Visost zahtijeva”. Osim toga
nije smio „... nikome posredovati nove skladbe, još manje ih kopirati
već ih posve i isključivo čuvati za Njegovu Visost”, a „najviše od svega
ništa skladati za bilo koju drugu osobu bez prethodnog znanja i
milostivog pristanka.” U novom ugovoru iz 1779. je ova klauzula
izostavljena pa je Haydn napokon slobodno mogao prodavati svoja djela te
prihvaćati narudžbe i novac drugih pokrovitelja. U rastućem uvažavanju i
ugledu skladatelja diljem čitave Evrope narednih deset godina, ovaj je
klavirski koncert postao jedna od njegovih najpopularnijih skladbi te je
u tom razdoblju objavljen u osam različitih izdanja. Dio te popularnosti
svakako leži i u tome što jedino ovaj Haydnov klavirski koncert rezonira
s tipom klavirskog koncerta kakvog u isto vrijeme stvara Mozart, a koji
će odrediti daljnju sudbinu te glazbene forme. Haydn je doduše sasvim
sigurno bio vješt pijanist (napokon sam je izvodio svoje klavirske
sonate i ravnao orkestrom s pozicije čembalista), a nije se ustručavao
ni izrazito virtuoznog tretmana instrumenata, što je prije svega slučaj
u njegovoj komornoj i orkestralnoj glazbi, a najbolje pokazuje Simfonija
br. 6 koja slijedi na ovom programu, međutim pozicija koncertnog
pijanista-virtuoza, koja određuje Mozartov dalekosežan način
promišljanja koncerta mu nije bila bliska. Harmonijskim nijansiranjem,
izrazom i dramaturškim konceptom, Koncert za klavir u D-duru br.11 od
toga odstupa. Uobličen u jasnoj, preglednoj, klasičnoj arhitektonici
koncerta, njegov je prvi stavak u uravnoteženoj formi sonatnog stavka s
dvije ekspozicije - u orkestru, a zatim u solističkoj dionici – i s
težištem na prvoj temi i njenoj razradi tijekom cijelog stavka. Drugi,
polagani stavak je trodijelan pri čemu se temelji na jednoj glazbenoj
misli koja se slobodno razvija, a u srednjem dijelu dodatno razrađuje u
dominantnom tonalitetu. Oba stavka imaju solističku kadencu, koje je
skladatelj sam ispisao. Treći je stavak živahan rondo čija se glavna
tema, usprkos oznaci all'Ungarese, temelji na melodiji hrvatskog
narodnog plesa Širi kolo.
Simfonija br. 6 u D-duru, Le Matin, nastala je 1761. godine, neposredno
nakon što je Haydn nastupio na mjesto Kapellmestera na dvoru kneza
Esterhazyja i prvo je simfonijsko djelo koje je za kneza napisao kao i
prvo u ciklusu od tri simfonije u kojima na virtuozan način tretira
pojedine dionice orkestra. I kako je njen uvodni Adagio zbog crescenda i
postupnog dodavanja instrumenta do fortissima u cijelom orkestru
podsjetio na izlazak sunca te je zbog toga dobila naziv Le Matin (Jutro),
tako su druge dvije nazvane prema ostalim dijelovima dana - Le Midi (Podne)
i Le Soir (Večer). U formalnom smislu simfonija na prvi pogled odgovara
klasičnom okviru sonatnog ciklusa – četverostavačna je s uobičajnim
rasporedom stavaka. Međutim unutarnja struktura stavaka daleko je od
načina gradnje, kojoj će upravo Haydn sa svojim kasnijim simfonijama
bitno doprinijeti. Neka je vrst kombinacije koja se može označiti kao
„ne više i ne još” – ne više barokni tip forme, ali ne još ni jasno
klasicistički. Usto, u svakom se stavku solistički, virtuozno izdvaja
jedan ili više instrumenata nasuprot cijelom orkestru poput concertina u
concertu grossu. Prvi stavak tako započinje kratkim polaganim uvodom,
nakon kojeg slijedi Allegro koji je razradom i rasporedom materijala
nagovještaj sonatnog stavka, a u kojem su kao solistički instrumenti
izvučeni flauta i oboa. Drugi stavak je namijenjen samo gudačima.
Započinje i završava Adagiom, a središnji dio je trodijelan Andante u
kojem se kao solisti izdvajaju violina i violončelo. U Menuetu se uz
orkestar pojavljuje violina solo dok u su središnjem Triju solisti fagot
i kontrabas. Završni Allegro je građen na isti način kao prvi stavak, a
solističke dionice su flauta, violina i violončelo.
Nataša Maričić
Violine: Dunja Bontek, Anđelko Ilčić, Dorotea Božić Palašek, Saša Borčić
Reba, Martina Sačer, Marko Glogović, Ivana Šambar, Tomislav Vitković,
Slavko Vinceković, Jakov Šredl, Dragana Tomić
Viole: Marija Andrejaš, Krešimir Ferenčina, Alen Bišćević, Magda
Skaramuca
Violončela: Krešimir Lazar, Sara Novoselić, Matej Ilčić,
Kontrabas: Helena Babić
Flauta: Dani Bošnjak
Oboe: Jelena Ilčić, Dora Draclin
Fagot: Petar Križanić
Rogovi: Vinko Rožić, Bruno Laktaš
Čembalo: Krešimir Has

|