|
Treći koncert, nedjelja 22. siječanj
2023.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 19:30h
Obitelj Bilić
Josipa Bilić, sopran
Franjo Bilić, dirigent i
klavir
Program:
Luka Sorkočević: Simfonija br. 5 u D-duru
Allegro
Poco andante
Tempo giusto
Joseph Haydn: Berenice, che fai? (Scena di Berenice),
kantata za
sopran i orkestar, Hob. XXIVa:10
Berenice, che fai? - recitativ
Non partir, bell'idol mio - arija
Me infelice! Che fingo? - recitativ
Perché, se tanti siete - arija
Ivan Jarnović: Gudački kvartet u F-duru (Koncertantni)
Allegro
con spirito
Andantino
Allegro
Wolfgang Amadeus Mozart: Ch`io mi scordi di te? – Non temer,
amato bene, recitativ i arija za sopran, obligatni klavir i orkestar, KV
505
Amando Ivančić: Simfonija br. 8 u G-duru
Allegro
Andante
Presto
Ludwig van Beethoven: Ah! Perfido, koncertna arija
za sopran i
orkestar, op. 65
Josipa Bilić (Zagreb, 1997.) završila je studij
pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Lidije Horvat-Dunjko.
Usavršavala se na seminarima uglednih glazbenika i pedagoga kao što su
Tomislav Mužek, Krešimir Stražanac, Alexei Tanovitski, Matjaž Robavs,
Rebeka Lokar, Rainer Trost, Michael Schade, Florian Boesch i Claudia
Visca te predavači međunarodnog pjevačkog seminara Canto! - Lucy Arner,
Liora Maurer, Sharon Mohar, Hans Peter Herman i Ira Siff. Već kao
studentica istaknula se u akademskim projektima: kao Despine u
Mozartovoj operi Così fan tutte te u naslovnoj ulozi Massenetove opere
Pepeljuga za koju je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta. Zapaženi
nastup ostvarila je i uz Zagrebačke soliste povodom Dana Muzičke
akademije u Zagrebu. Dobitnica je Dekanove nagrade za akademsku godinu
2017/2018. te dviju Rektorovih nagrada - 2020. za solistički koncert uz
Zagrebačku filharmoniju te 2021. za posebni uspjeh na Međunarodnom
pjevačkom natjecanju József Simándy. Tijekom školovanja pobjeđivala je
na međunarodnim i državnim natjecanjima: Vera Kovač Vitkai 2015, Lav
Mirski 2016, državna natjecanja 2017. i 2019, Lions grand prix 2018,
Zoltán Kodály 2019. i József Simándy 2018. i 2021. godine. Godine 2016.
nagrađena je i Oskarom za znanje.
Kao stipendistica Opere HNK-a u
Zagrebu debitirala je 2019. ulogom Ines u Verdijevom Trubaduru te Glasa
s neba u Verdijevom Don Carlosu. U produkciji Opere b.b. nastupala je
diljem Hrvatske u Lehárovoj Veseloj udovici (Valencienne) i Straussovom
Šišmišu (uloga Adele za koju je primila Nagradu Eufemija za najboljeg
mladog umjetnika do 30 godina na festivalu Rovinj, art & more). Od
ostalih treba izdvojiti nastupe uz Orkestar i Zbor Muzičke akademije u
Zagrebu u Bachovoj Muci po Marku te Rossinijevoj Petite messe
solennelle, zatim sa Zborom i Orkestrom Medicinskog sveučilišta iz Beča
u Mozartovom Requiemu, sa Simfonijskim orkestrom iz Segedina u Stabat
Mater G. Rossinija, Orkestrom mladih glazbenika u Charpentierovom Te
Deumu, Zborom i Orkestrom crkve sv. Blaža u Mozartovoj Krunidbenoj misi
te posebice nastup uz Simfonijski orkestar HRT-a na koncertu u ciklusu
Kanconijer u povodu 250. obljetnice rođenja L. van Beethovena. Također
je članica je ansambla Chiaroscuro. Surađivala je s renomiranim
dirigentima kao što su Mladen Tarbuk, Tomislav Fačini, Loris Voltolini,
Josip Šego, Ivan Josip Skender, Marcello Mottadelli, Gyüdi Sándor i
Pavle Zajcev te redateljima kao što su Dora Ruždjak Podolski, Saša
Anočić, Petra Radin, Mathias Behrends i Arnaud Bernard.
Za ulogu
Marice u Humperdinckovoj operi-bajci Ivica i Marica osvojila je 2021.
Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 30
godina u operi, a za debi na Varaždinskim baroknim večerima, primila je
nagradu Ivan Werner, koja se dodjeljuje mladom glazbeniku za visoko
umjetničko postignuće.
Franjo Bilić (Zagreb, 1994) je na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu završio studij čembala (2018) u klasi Pavla Mašića i
dirigiranje (2021) u klasi Mladena Tarbuka. Na Konzervatoriju u
Amsterdamu studirao je čembalo, suvremeni čembalo i klavikord u klasi
Menna van Delfta, basso continuo kod Krisa Verhelsta i retoriku kod
Petera van Heyghena, a dirigiranje na Visokoj umjetničkoj školi u Bernu
u klasi Rolfa Schumachera, Floriana Ziemena i Philippea Bacha, na
Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču u klasi Johannesa
Wildnera te u Zagrebu kod Tomislava Fačinija. Usavršavao se na
majstorskim tečajevima za klavir, klavirsku pratnju pjevača, čembalo
(Skip Sempe, Christophe Rousset, Ketil Haugsand, Richard Egarr, Laurence
Cummings, Aapo Hakkinen, Jacques Ogg, Elam Rotem, Anne-Marie
Dragostis...), zatim za ranu glazbu, barokni ples, gregorijanski zbor
(Katarina Livljanić, Richard Bot, Franz Karl Prassl), improvizaciju na
orguljama te orkestralno i zborsko dirigiranje (Uroš Lajovic, David
Danzmayr, Daniele Gatti, Jan Cober).
Od 2007. do 2013. osvojio je
osam prvih, tri druge i dvije treće nagrade u disciplinama klavir,
komorna glazba i solfeggio na Hrvatskim državnim glazbenim natjecanjima
učenika i studenata te je dvostruki dobitnik Oscara za znanje Agencije
za odgoj i obrazovanje. Niz nagrada osvojio je i kao čembalist:
pobjednik je 12. Međunarodnog natjecanja mladih glazbenika Ferdo Livadić
i 50. tribine Darko Lukić, osvojio je 2. nagradu na Prix Annelie de Man
u Amsterdamu, za 2018. godinu je dobitnik nagrade Hrvatske glazbene
mladeži Ivo Vuljević i naslova Mladi glazbenik godine, a 2019. je
osvojio je prvu nagradu i posebnu nagradu za najbolju izvedbu djela
suvremene glazbe na natjecanju WANDA LANDOWSKA u Bariju. Kao dirigent je
također imao zapažena postignuća, posebice ravnajući operom Agrippina
G.F. Handela u HNK-u u Zagrebu, u produkciji MUZA-e/ALU/ADU/TTF-a za
koju je dobio dvije Rektorove nagrade.
S više od 20 održanih
koncerata i recitala godišnje, do sada je ostvario zavidnu koncertnu
karijeru. Koncertirao je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Njemačkoj,
Italiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Švicarskoj. Kao dirigent, čembalist i
umjetnički voditelj surađivao je s nizom ansambala: Hrvatskim baroknim
ansamblom, Zagrebačkim solistima, Ansamblom Antiphonus, Ansamblom
Cantus, Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Hrvatskog
radija, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Zagrebačkim komornim
orkestrom, Zagrebačkim orkestrom mladih i Sweelinck baroknim orkestrom.
Autor prvih hrvatskih simfonija, Luka Sorkočević
(1734-1789) je glazbu učio kod Giuseppa Valentija, kapelnika Dubrovačke
katedrale te u Rimu kod Rinalda de Capue. I iako je stekao temeljito
glazbeno obrazovanje, glazbom se nije profesionalno bavio. Kao potomak
stare dubrovačke patricijske obitelji, obnašao je upravne, sudske i
diplomatske dužnosti za Republiku, a većina njegovog opusa nastala je u
mladosti, najkasnije do 1770. Iznimno obrazovan, enciklopedijskih
interesa u svojoj je palači organizirao razgovore o umjetnosti,
priređivao koncerte i glazbene priredbe pa su ga njegovi sugrađani znali
prije svega kao mecenu i organizatora književnih i umjetničkih akademija
te kao vještog diplomata u službi Dubrovačke Republike. A u svojim je
diplomatskim misijama, posebice u Parizu i Beču, upoznao istaknute
književnike i glazbenike kao što su pjesnik i libretist Pietro
Metastasio te skladatelji Joseph Haydn i Christoph Willibald Gluck s
kojima se dopisivao i prijateljevao. Njegov opus osim sedam simfonija
obuhvaća još dvije uvertire, nekoliko komornih te
vokalno-instrumentalnih skladbi (kantata Babilonskiem nad riekama, arija
Kad hrid usred mora za sopran i orkestar). Težište je međutim na
simfonijama koje se smatraju biserima starije hrvatske glazbe.
Oslanjajući se na talijansku uvertiru, odnosno talijansku simfoniju koja
se iz nje razvila, njegove su simfonije trostavačne, napisane uglavnom
za gudače i dva para puhača (oboe i rogovi). Formalnom preglednošću,
pretežno homofonim slogom i prozračnom instrumentacijom s jedne te
širokim crescendima i dramatičnim dinamičkim kontrastima s druge strane,
šarmantna su kombinacija galantnog i osjećajnog stila.
Scenu di Berenice je Joseph Haydn (1732-1809)
napisao tijekom svojeg drugog posjeta Londonu 1795, a prvi put je
izvedena kao dio njegovog posljednjeg koncerta u Engleskoj u Kraljevskom
kazalištu u Haymarketu. Tekst je dramatičan prikaz napuštene žene, a
preuzet je iz devetog prizora 3. čina Antigona, Metastasievog libreta
kojeg je izvorno uglazbio Hasse 1743, a zatim više od trideset
skladatelja, uključujući Jommellija (1746), Glucka (1756), Traetta
(1764) i Paisiella ( 1785). Iako je zaručena za Antigona, Berenice je
zaljubljena u njegovog sina Demetrija, koji, rastrzan između svojih
osjećaja prema Berenice i odanosti ocu, ne vidi izlaz iz svoje muke te
se odluči ubiti. U Berenice, che fai? junakinja oplakuje svoju sudbinu.
Koncertirajući od Petrograda do Londona, Ivan Jarnović
(1747-1804) je u svoje doba bio poznat diljem Evrope kao
virtuoz na violini, ali i kao skladatelj. Ipak, malo je pouzdanih
podataka vezanih uz njegovo porijeklo i školovanje. Već se i njegovo
prezime koje bi trebalo ukazivati na hrvatsko porijeklo, pojavljuje u
četrdesetak varijanti, a podatak da je bio učenik Antonia Lollija nije
moguće sa sigurnošću potvrditi. Pouzdano se zna da je od 1769. do 1779.
boravio u Parizu gdje je nastupao na Duhovnim koncertima (Concerts
spirituels) i u aristokratskim salonima postupno stječući ugled
vrhunskog virtuoza. Nakon pariških uspjeha poduzima niz koncertnih
turneja, a kraće je vrijeme bio i u službi Friedricha Wilhelma u Berlinu
te Katarine II. na dvoru u Sankt Peterburgu. U njegovoj su svirci
suvremenici hvalili izvodilačku lakoću, virtuozitet, čistoću intonacije
i melodijsku izražajnost. Podjednako cijenjen bio je i kao skladatelj.
Njegove su skladbe tiskali mnogi evropski nakladnici, a mnogobrojne
obrade i prerade kao i korištenje njegovih tema u djelima drugih
skladatelja govore koliko je popularna i cijenjena bila njegova glazba.
Njegov opus pripada galantnom stilu. Obuhvaća uglavnom djela za violinu
– koncerte, komorne i solističke skladbe – a nosi obilježja njegovog
sviračkog stila. S jedne su strane to virtuozne, briljantne skladbe, a s
druge ih odlikuje pjevna, razvijena i izražajna melodika. Koncertantni
kvartet u F-duru koji je na večerašnjem programu, jedan je od njegova
tri sačuvana gudačka kvarteta. Kao i u ostala dva, težište je na prvoj
violini tretiranoj solistički (otuda i naziv „koncertantni”). Formalni
okvir je ranoklasicistički – trostavačan: prvi stavak je u preglednom i
vrlo jednostavnom sonatnom obliku; drugi, težišni, je tema s
varijacijama, a treći kratak, briljantan rondo.
Jednu od svojih najvećih koncertnih arija Ch'io mi scordi di
te...Non temer, amato bene (Hoću li te zaboraviti? ... Ne boj se
voljena) za sopran, obligatni klavir i orkestar KV 505, Wolfgang
Amadeus Mozart (1756-1791) je napisao u prosincu 1786. Skladana
je za oproštajni koncert Nancy Storace, engleske sopranistice koja je
pjevala Susannu u prvoj izvedbi Figarovog pira i koju je Mozart iznimno
cijenio. Tekst je Mozart posudio iz arije koju je napisao nešto ranije
iste godine, a za potrebe privatne izvedbe njegove opere Idomeneo u
palači kneza Auersperga u Beču. Radi se o ariji Idamantea (Idomeneovog
sina) u kojoj on svojoj voljenoj Iliji obeća da će joj ostati vjeran.
Tekst je Mozart prekrojio, skladbu preradio, a obligatnu violinu iz prve
verzije zamijenio s obligatnim klavirom kojeg je sasvim sigurno na
praizvedbi on svirao. Recitativ koji prethodi ariji je također izvorno
bio dio druge scene i arije (KV 490) pri čemu je ovdje velik dio
prvotnog teksta izostavljen. Arija je u obliku ronda.
O porijeklu i glazbenom obrazovanju Amanda Ivančića
(1727 – oko 1762) također se vrlo malo zna. Rođen je u Bečkom Novom
Mjestu, a otac mu je iz Gradišća, iz sela Pajngerta, naseljenog pretežno
Hrvatima što uz prezime ukazuje na skladateljevo moguće hrvatsko
porijeklo. Oko 1744. u rodnom je mjestu kao pripravnik stupio u
Pavlinski red, a za svećenika se zaredio 1750. O njegovom djelovanju
unutar i izvan reda se također malo zna. Niti jedna njegova skladba nije
sačuvana u tisku. Međutim mnogobrojni prijepisi njegovih skladbi
razasuti po čitavoj Evropi, od kojih neki sežu u 19. stoljeće, govore da
se njegova glazba često i rado izvodila. Sačuvana dakle u rukopisima u
samostanskim, crkvenim i aristokratskim glazbenim zbirkama u zemljama
Srednje i Zapadne Evrope njegova skladateljska ostavština obuhvaća
stotinjak duhovnih i svjetovnih djela, a do sada su između ostalih
pronađene 22 simfonije, 16 komornih djela, 21 misa, 7 oratorija, Te
Deum, 20 litanija, moteti itd. Njegov je skladateljski jezik
jednostavan, jezgrovit, forme su pregledne, a melodika svježa i
dopadljiva smještavajući tako njegov opus u srednjoevropski galantni
stil. Što se simfonija tiče, nešto više od polovice je četverostavačnih
dok su ostale trostavačne. Pisane su uglavnom za gudače a 4 kojima su
ponekad dodati puhači (dvije trube i dva roga). Simfonija br.8 u G-duru
je trostavačna, gudačka. Prvi je stavak u jednostavnom sonatnom obliku,
drugi je trodijelan dok je treći krnji sonatni – bez reprize ishodišnog
tematskog materijala.
Scena i arija Ah! perfido za sopran i orkestar Ludwiga van
Beethovena (1770-1827), monolog je žene koju je napustio
ljubavnik. Dramski kontekst skladbe temelji se na odnosu Deidamije i
Ahileja. U recitativu i ariji, ona se koleba između traženja od bogova
da kazne njezinog ljubavnika i želje da mu iskažu milost. Skladba
započinje dugim recitativom kojim junakinja izražava prezir, koji se
zatim mijenja u žalopojku zbog iznenadne hladnoće u Ahilejevu srcu.
Promjenjive emocije prati promjenjiv tempo i stalni agitato u orkestru.
Djelo je nastalo po uzoru na Scena di Berenice, koju je Haydn skladao
samo godinu dana ranije, a kao i u Haydnovoj kantati, tekst za recitativ
napisao je Pietro Metastasio. Autor teksta arije je nepoznat. Unatoč
visokom broju opusa, ovo je relativno rano djelo. Prvi put je izvedeno u
Leipzigu 1796. godine, a praizvela ga je Josefa Duschek za koju je
Mozart napisao dvije koncertne arije.
Nataša Maričić
Violine: Dunja Bontek, Ivana Penić Defar, Anđelko Ilčić, Petar
Haluza, Dorotea Božić Palašek, Ivana Šambar, Tomislav Vitković,
Slavko,Vinceković, Jakov Šredl, Melita Šafran
Viole: Marija Andrejaš, Krešimir Ferenčina, Alen Bišćević, Danijel
Rušec
Violončela: Krešimir Lazar, Sara Novoselić, Matej Ilčić
Kontrabas: Helena Babić
Flauta: Dani Bošnjak
Oboe: Jelena Ilčić,
Dora Draclin
Rogovi: Marko Novak, Vinko Rožić
|
