Varaždinski komorni orkestar
Augusta Cesarca 1
42000 VARAŽDIN

tel: 099 819 6398

 

 


foto : KD Sudec

 

 
Treći koncert, nedjelja 22. siječanj 2023.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 19:30h
Obitelj Bilić
Josipa Bilić, sopran
Franjo Bilić, dirigent i klavir

 

Program:

Luka Sorkočević: Simfonija br. 5 u D-duru
Allegro
Poco andante
Tempo giusto

Joseph Haydn: Berenice, che fai? (Scena di Berenice),
kantata za sopran i orkestar, Hob. XXIVa:10
Berenice, che fai? - recitativ
Non partir, bell'idol mio - arija
Me infelice! Che fingo? - recitativ
Perché, se tanti siete - arija

Ivan Jarnović: Gudački kvartet u F-duru (Koncertantni)
Allegro con spirito
Andantino
Allegro

Wolfgang Amadeus Mozart: Ch`io mi scordi di te? – Non temer,
amato bene, recitativ i arija za sopran, obligatni klavir i orkestar, KV 505

Amando Ivančić: Simfonija br. 8 u G-duru
Allegro
Andante
Presto

Ludwig van Beethoven: Ah! Perfido, koncertna arija
za sopran i orkestar, op. 65

 

Josipa Bilić (Zagreb, 1997.) završila je studij pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Lidije Horvat-Dunjko. Usavršavala se na seminarima uglednih glazbenika i pedagoga kao što su Tomislav Mužek, Krešimir Stražanac, Alexei Tanovitski, Matjaž Robavs, Rebeka Lokar, Rainer Trost, Michael Schade, Florian Boesch i Claudia Visca te predavači međunarodnog pjevačkog seminara Canto! - Lucy Arner, Liora Maurer, Sharon Mohar, Hans Peter Herman i Ira Siff. Već kao studentica istaknula se u akademskim projektima: kao Despine u Mozartovoj operi Così fan tutte te u naslovnoj ulozi Massenetove opere Pepeljuga za koju je nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta. Zapaženi nastup ostvarila je i uz Zagrebačke soliste povodom Dana Muzičke akademije u Zagrebu. Dobitnica je Dekanove nagrade za akademsku godinu 2017/2018. te dviju Rektorovih nagrada - 2020. za solistički koncert uz Zagrebačku filharmoniju te 2021. za posebni uspjeh na Međunarodnom pjevačkom natjecanju József Simándy. Tijekom školovanja pobjeđivala je na međunarodnim i državnim natjecanjima: Vera Kovač Vitkai 2015, Lav Mirski 2016, državna natjecanja 2017. i 2019, Lions grand prix 2018, Zoltán Kodály 2019. i József Simándy 2018. i 2021. godine. Godine 2016. nagrađena je i Oskarom za znanje.
Kao stipendistica Opere HNK-a u Zagrebu debitirala je 2019. ulogom Ines u Verdijevom Trubaduru te Glasa s neba u Verdijevom Don Carlosu. U produkciji Opere b.b. nastupala je diljem Hrvatske u Lehárovoj Veseloj udovici (Valencienne) i Straussovom Šišmišu (uloga Adele za koju je primila Nagradu Eufemija za najboljeg mladog umjetnika do 30 godina na festivalu Rovinj, art & more). Od ostalih treba izdvojiti nastupe uz Orkestar i Zbor Muzičke akademije u Zagrebu u Bachovoj Muci po Marku te Rossinijevoj Petite messe solennelle, zatim sa Zborom i Orkestrom Medicinskog sveučilišta iz Beča u Mozartovom Requiemu, sa Simfonijskim orkestrom iz Segedina u Stabat Mater G. Rossinija, Orkestrom mladih glazbenika u Charpentierovom Te Deumu, Zborom i Orkestrom crkve sv. Blaža u Mozartovoj Krunidbenoj misi te posebice nastup uz Simfonijski orkestar HRT-a na koncertu u ciklusu Kanconijer u povodu 250. obljetnice rođenja L. van Beethovena. Također je članica je ansambla Chiaroscuro. Surađivala je s renomiranim dirigentima kao što su Mladen Tarbuk, Tomislav Fačini, Loris Voltolini, Josip Šego, Ivan Josip Skender, Marcello Mottadelli, Gyüdi Sándor i Pavle Zajcev te redateljima kao što su Dora Ruždjak Podolski, Saša Anočić, Petra Radin, Mathias Behrends i Arnaud Bernard.
Za ulogu Marice u Humperdinckovoj operi-bajci Ivica i Marica osvojila je 2021. Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 30 godina u operi, a za debi na Varaždinskim baroknim večerima, primila je nagradu Ivan Werner, koja se dodjeljuje mladom glazbeniku za visoko umjetničko postignuće.

Franjo Bilić (Zagreb, 1994) je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu završio studij čembala (2018) u klasi Pavla Mašića i dirigiranje (2021) u klasi Mladena Tarbuka. Na Konzervatoriju u Amsterdamu studirao je čembalo, suvremeni čembalo i klavikord u klasi Menna van Delfta, basso continuo kod Krisa Verhelsta i retoriku kod Petera van Heyghena, a dirigiranje na Visokoj umjetničkoj školi u Bernu u klasi Rolfa Schumachera, Floriana Ziemena i Philippea Bacha, na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču u klasi Johannesa Wildnera te u Zagrebu kod Tomislava Fačinija. Usavršavao se na majstorskim tečajevima za klavir, klavirsku pratnju pjevača, čembalo (Skip Sempe, Christophe Rousset, Ketil Haugsand, Richard Egarr, Laurence Cummings, Aapo Hakkinen, Jacques Ogg, Elam Rotem, Anne-Marie Dragostis...), zatim za ranu glazbu, barokni ples, gregorijanski zbor (Katarina Livljanić, Richard Bot, Franz Karl Prassl), improvizaciju na orguljama te orkestralno i zborsko dirigiranje (Uroš Lajovic, David Danzmayr, Daniele Gatti, Jan Cober).
Od 2007. do 2013. osvojio je osam prvih, tri druge i dvije treće nagrade u disciplinama klavir, komorna glazba i solfeggio na Hrvatskim državnim glazbenim natjecanjima učenika i studenata te je dvostruki dobitnik Oscara za znanje Agencije za odgoj i obrazovanje. Niz nagrada osvojio je i kao čembalist: pobjednik je 12. Međunarodnog natjecanja mladih glazbenika Ferdo Livadić i 50. tribine Darko Lukić, osvojio je 2. nagradu na Prix Annelie de Man u Amsterdamu, za 2018. godinu je dobitnik nagrade Hrvatske glazbene mladeži Ivo Vuljević i naslova Mladi glazbenik godine, a 2019. je osvojio je prvu nagradu i posebnu nagradu za najbolju izvedbu djela suvremene glazbe na natjecanju WANDA LANDOWSKA u Bariju. Kao dirigent je također imao zapažena postignuća, posebice ravnajući operom Agrippina G.F. Handela u HNK-u u Zagrebu, u produkciji MUZA-e/ALU/ADU/TTF-a za koju je dobio dvije Rektorove nagrade.
S više od 20 održanih koncerata i recitala godišnje, do sada je ostvario zavidnu koncertnu karijeru. Koncertirao je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj, Francuskoj i Švicarskoj. Kao dirigent, čembalist i umjetnički voditelj surađivao je s nizom ansambala: Hrvatskim baroknim ansamblom, Zagrebačkim solistima, Ansamblom Antiphonus, Ansamblom Cantus, Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Hrvatskog radija, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Zagrebačkim komornim orkestrom, Zagrebačkim orkestrom mladih i Sweelinck baroknim orkestrom.

Autor prvih hrvatskih simfonija, Luka Sorkočević (1734-1789) je glazbu učio kod Giuseppa Valentija, kapelnika Dubrovačke katedrale te u Rimu kod Rinalda de Capue. I iako je stekao temeljito glazbeno obrazovanje, glazbom se nije profesionalno bavio. Kao potomak stare dubrovačke patricijske obitelji, obnašao je upravne, sudske i diplomatske dužnosti za Republiku, a većina njegovog opusa nastala je u mladosti, najkasnije do 1770. Iznimno obrazovan, enciklopedijskih interesa u svojoj je palači organizirao razgovore o umjetnosti, priređivao koncerte i glazbene priredbe pa su ga njegovi sugrađani znali prije svega kao mecenu i organizatora književnih i umjetničkih akademija te kao vještog diplomata u službi Dubrovačke Republike. A u svojim je diplomatskim misijama, posebice u Parizu i Beču, upoznao istaknute književnike i glazbenike kao što su pjesnik i libretist Pietro Metastasio te skladatelji Joseph Haydn i Christoph Willibald Gluck s kojima se dopisivao i prijateljevao. Njegov opus osim sedam simfonija obuhvaća još dvije uvertire, nekoliko komornih te vokalno-instrumentalnih skladbi (kantata Babilonskiem nad riekama, arija Kad hrid usred mora za sopran i orkestar). Težište je međutim na simfonijama koje se smatraju biserima starije hrvatske glazbe. Oslanjajući se na talijansku uvertiru, odnosno talijansku simfoniju koja se iz nje razvila, njegove su simfonije trostavačne, napisane uglavnom za gudače i dva para puhača (oboe i rogovi). Formalnom preglednošću, pretežno homofonim slogom i prozračnom instrumentacijom s jedne te širokim crescendima i dramatičnim dinamičkim kontrastima s druge strane, šarmantna su kombinacija galantnog i osjećajnog stila.

Scenu di Berenice je Joseph Haydn (1732-1809) napisao tijekom svojeg drugog posjeta Londonu 1795, a prvi put je izvedena kao dio njegovog posljednjeg koncerta u Engleskoj u Kraljevskom kazalištu u Haymarketu. Tekst je dramatičan prikaz napuštene žene, a preuzet je iz devetog prizora 3. čina Antigona, Metastasievog libreta kojeg je izvorno uglazbio Hasse 1743, a zatim više od trideset skladatelja, uključujući Jommellija (1746), Glucka (1756), Traetta (1764) i Paisiella ( 1785). Iako je zaručena za Antigona, Berenice je zaljubljena u njegovog sina Demetrija, koji, rastrzan između svojih osjećaja prema Berenice i odanosti ocu, ne vidi izlaz iz svoje muke te se odluči ubiti. U Berenice, che fai? junakinja oplakuje svoju sudbinu.

Koncertirajući od Petrograda do Londona, Ivan Jarnović (1747-1804) je u svoje doba bio poznat diljem Evrope kao virtuoz na violini, ali i kao skladatelj. Ipak, malo je pouzdanih podataka vezanih uz njegovo porijeklo i školovanje. Već se i njegovo prezime koje bi trebalo ukazivati na hrvatsko porijeklo, pojavljuje u četrdesetak varijanti, a podatak da je bio učenik Antonia Lollija nije moguće sa sigurnošću potvrditi. Pouzdano se zna da je od 1769. do 1779. boravio u Parizu gdje je nastupao na Duhovnim koncertima (Concerts spirituels) i u aristokratskim salonima postupno stječući ugled vrhunskog virtuoza. Nakon pariških uspjeha poduzima niz koncertnih turneja, a kraće je vrijeme bio i u službi Friedricha Wilhelma u Berlinu te Katarine II. na dvoru u Sankt Peterburgu. U njegovoj su svirci suvremenici hvalili izvodilačku lakoću, virtuozitet, čistoću intonacije i melodijsku izražajnost. Podjednako cijenjen bio je i kao skladatelj. Njegove su skladbe tiskali mnogi evropski nakladnici, a mnogobrojne obrade i prerade kao i korištenje njegovih tema u djelima drugih skladatelja govore koliko je popularna i cijenjena bila njegova glazba. Njegov opus pripada galantnom stilu. Obuhvaća uglavnom djela za violinu – koncerte, komorne i solističke skladbe – a nosi obilježja njegovog sviračkog stila. S jedne su strane to virtuozne, briljantne skladbe, a s druge ih odlikuje pjevna, razvijena i izražajna melodika. Koncertantni kvartet u F-duru koji je na večerašnjem programu, jedan je od njegova tri sačuvana gudačka kvarteta. Kao i u ostala dva, težište je na prvoj violini tretiranoj solistički (otuda i naziv „koncertantni”). Formalni okvir je ranoklasicistički – trostavačan: prvi stavak je u preglednom i vrlo jednostavnom sonatnom obliku; drugi, težišni, je tema s varijacijama, a treći kratak, briljantan rondo.

Jednu od svojih najvećih koncertnih arija Ch'io mi scordi di te...Non temer, amato bene (Hoću li te zaboraviti? ... Ne boj se voljena) za sopran, obligatni klavir i orkestar KV 505, Wolfgang Amadeus Mozart (1756-1791) je napisao u prosincu 1786. Skladana je za oproštajni koncert Nancy Storace, engleske sopranistice koja je pjevala Susannu u prvoj izvedbi Figarovog pira i koju je Mozart iznimno cijenio. Tekst je Mozart posudio iz arije koju je napisao nešto ranije iste godine, a za potrebe privatne izvedbe njegove opere Idomeneo u palači kneza Auersperga u Beču. Radi se o ariji Idamantea (Idomeneovog sina) u kojoj on svojoj voljenoj Iliji obeća da će joj ostati vjeran. Tekst je Mozart prekrojio, skladbu preradio, a obligatnu violinu iz prve verzije zamijenio s obligatnim klavirom kojeg je sasvim sigurno na praizvedbi on svirao. Recitativ koji prethodi ariji je također izvorno bio dio druge scene i arije (KV 490) pri čemu je ovdje velik dio prvotnog teksta izostavljen. Arija je u obliku ronda.

O porijeklu i glazbenom obrazovanju Amanda Ivančića (1727 – oko 1762) također se vrlo malo zna. Rođen je u Bečkom Novom Mjestu, a otac mu je iz Gradišća, iz sela Pajngerta, naseljenog pretežno Hrvatima što uz prezime ukazuje na skladateljevo moguće hrvatsko porijeklo. Oko 1744. u rodnom je mjestu kao pripravnik stupio u Pavlinski red, a za svećenika se zaredio 1750. O njegovom djelovanju unutar i izvan reda se također malo zna. Niti jedna njegova skladba nije sačuvana u tisku. Međutim mnogobrojni prijepisi njegovih skladbi razasuti po čitavoj Evropi, od kojih neki sežu u 19. stoljeće, govore da se njegova glazba često i rado izvodila. Sačuvana dakle u rukopisima u samostanskim, crkvenim i aristokratskim glazbenim zbirkama u zemljama Srednje i Zapadne Evrope njegova skladateljska ostavština obuhvaća stotinjak duhovnih i svjetovnih djela, a do sada su između ostalih pronađene 22 simfonije, 16 komornih djela, 21 misa, 7 oratorija, Te Deum, 20 litanija, moteti itd. Njegov je skladateljski jezik jednostavan, jezgrovit, forme su pregledne, a melodika svježa i dopadljiva smještavajući tako njegov opus u srednjoevropski galantni stil. Što se simfonija tiče, nešto više od polovice je četverostavačnih dok su ostale trostavačne. Pisane su uglavnom za gudače a 4 kojima su ponekad dodati puhači (dvije trube i dva roga). Simfonija br.8 u G-duru je trostavačna, gudačka. Prvi je stavak u jednostavnom sonatnom obliku, drugi je trodijelan dok je treći krnji sonatni – bez reprize ishodišnog tematskog materijala.

Scena i arija Ah! perfido za sopran i orkestar Ludwiga van Beethovena (1770-1827), monolog je žene koju je napustio ljubavnik. Dramski kontekst skladbe temelji se na odnosu Deidamije i Ahileja. U recitativu i ariji, ona se koleba između traženja od bogova da kazne njezinog ljubavnika i želje da mu iskažu milost. Skladba započinje dugim recitativom kojim junakinja izražava prezir, koji se zatim mijenja u žalopojku zbog iznenadne hladnoće u Ahilejevu srcu. Promjenjive emocije prati promjenjiv tempo i stalni agitato u orkestru. Djelo je nastalo po uzoru na Scena di Berenice, koju je Haydn skladao samo godinu dana ranije, a kao i u Haydnovoj kantati, tekst za recitativ napisao je Pietro Metastasio. Autor teksta arije je nepoznat. Unatoč visokom broju opusa, ovo je relativno rano djelo. Prvi put je izvedeno u Leipzigu 1796. godine, a praizvela ga je Josefa Duschek za koju je Mozart napisao dvije koncertne arije.

Nataša Maričić

 

Violine: Dunja Bontek, Ivana Penić Defar, Anđelko Ilčić, Petar Haluza, Dorotea Božić Palašek, Ivana Šambar, Tomislav Vitković, Slavko,Vinceković, Jakov Šredl, Melita Šafran
Viole: Marija Andrejaš, Krešimir Ferenčina, Alen Bišćević, Danijel Rušec
Violončela: Krešimir Lazar, Sara Novoselić, Matej Ilčić
Kontrabas: Helena Babić
Flauta: Dani Bošnjak
Oboe: Jelena Ilčić, Dora Draclin
Rogovi: Marko Novak, Vinko Rožić