Četvrti
koncert, nedjelja 23. ožujak 2025.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 19:30h
Lovro Peretić, gitara
Darijan Ivezić, dirigent
Program:
Luka Sorkočević: Simfonija br. 3 u D-duru
Allegro
Andante
Presto
Antonio Vivaldi: Koncert za lutnju u D-duru, RV 93
Allegro giusto
Largo
Allegro
Luigi Boccherini: Simfonija concertate u C-duru, G 523
Grave-Allegro con imperio
Grave
Allegro
Franz Schubert: Simfonija br. 5 u B-duru, D 485
Allegro
Andante con moto
Menuetto - Allegro molto – Trio -Menuetto
Allegro vivace
Lovro Peretić (1995) je diplomski studij završio na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Darka Petrinjaka. Tijekom studija
je godinu dana proveo na razmjeni u Lilleu na L’École Supérieure Musique
et Danse Hauts-de-France u klasi Judicaëla Perroya kod kojeg je 2022.
godine završio i dodatni studij na Haute école de musique de Genève.
Dobitnik je niza nagrada na međunarodnim natjecanjima koja su mu
omogućila brojne koncerte i predavanja na festivalima diljem Europe.
Najveći uspjeh ostvario je pobjedom na natjecanju Guitar Foundation of
America u SAD, nakon koje je snimio svoj prvi nosač zvuka za prestižnu
diskografsku kuću Naxos te održao koncertnu turneju s pedesetak
koncerata u SAD i Kanadi. Također je dobitnik Nagrade Ivo Vuljević za
najboljeg mladog glazbenika u 2023. godini. Osim kao solist, aktivno
djeluje i u raznim komornim sastavima među kojima valja istaknuti
gitarski trio Evocación s kojim je nedavno izdao i prvi nosač zvuka. Kao
solist je surađivao sa Zagrebačkim solistima, Simfonijskim orkestrom
Hrvatske radiotelevizije te Dubrovačkim simfonijskim orkestrom.
Darijan Ivezić (1990) je studij dirigiranja završio na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Uroša Lajovica. Tijekom studija
nagrađen je Rektorovom (2010) i Dekanovom (2012) nagradom. U razdoblju
od 2013. do 2015. te ponovo od 2023. djeluje kao umjetnički voditelj
studija uloga u Operi HNK u Zagrebu, gdje je također kao asistent
dirigentima kao što su Nikša Bareza, Ivan Repušić, Loris Voltolini i
Elio Boncompagni ostvario niz opernih naslova i koncertnih izvedbi. Od
2016. do 2019. je naslovni asistent na Odsjeku za dirigiranje, harfu i
udaraljke Muzičke akademije u Zagrebu, a od rujna 2019. godine djeluje u
minhenskoj opernoj kući Staatstheater am Gärtnerplatz, gdje ostvaruje
njemački dirigentski debi. Kao asistent dirigenta i jezični suradnik u
Münchenu ostvaruje i nekoliko projekata s Orkestrom i Zborom Bavarskog
radija. Od 2024. je asistent na Odsjeku za pjevanje Muzičke akademije u
Zagrebu te ostvaruje debije s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom,
Sarajevskom filharmonijom, Varaždinskim komornim orkestrom i Hrvatskim
komornim orkestrom. Kao aranžer i dirigent surađuje i sa Zagrebačkom
filharmonijom, Simfonijskim orkestrom i Zborom Hrvatske
radiotelevizije.Umjetnički je voditelj i dirigent vokalnog ansambla
Projekt Lazarus te komornog opernog kazališta Opera bb. Glazbeni je
voditelj i dirigent Hrvatske operne akademije u Varaždinu.
Autor prvih hrvatskih simfonija, Luka Sorkočević
(1734-1789) je glazbu učio kod Giuseppa Valentija, kapelnika Dubrovačke
katedrale te u Rimu kod Rinalda de Capue. I iako je stekao temeljito
glazbeno obrazovanje, glazbom se nije profesionalno bavio. Kao potomak
stare dubrovačke patricijske obitelji, obnašao je upravne, sudske i
diplomatske dužnosti za Republiku, a većina njegovog opusa nastala je u
mladosti, najkasnije do 1770. Široko obrazovan, enciklopedijskih
interesa u svojoj je palači organizirao razgovore o umjetnosti,
priređivao koncerte i glazbene priredbe pa su ga njegovi sugrađani znali
prije svega kao mecenu i organizatora književnih i umjetničkih akademija
te kao vještog diplomata u službi Dubrovačke Republike. Obuhvaćajući i
nekoliko voklano-instrumentalnih i komornih djela, težište njegovog
opusa je na simfonijama koje se smatraju biserima starije hrvatske
glazbe. Oslanjaju se na talijansku sinfoniju, pa su u tom smislu
trostavačne, napisane uglavnom za gudače i dva para puhača (oboe i
rogovi). Formalnom preglednošću, pretežno homofonim slogom i prozračnom
instrumentacijom s jedne te širokim crescendima i dramatičnim dinamičkim
kontrastima s druge strane, šarmantna su kombinacija galantnog i
osjećajnog stila.
Koncert za lutnju, dvije violine i basso continuo u D-duru RV 93
talijanski skladatelj Antonio Vivaldi (1678-1741)
napisao je ranih 30-tih godina 18. stoljeća, u vrijeme dakle kada
nastaju posljednja velika djela za lutnju kao što su suite J.S.Bacha i
Sylviusa Weissa i kada se interes za to glazbalo gasi. To je također
vrijeme kada je Vivaldi na vrhuncu slave, a njegova se djela izvode
diljem Evrope. Zbog toga često putuje, posebice kako bi nadgledao
postavljanje svojih opera, ali i kako bi dobio priliku za nove narudžbe
i angažmane. U tom kontekstu, a za vrijeme boravka u Pragu, sklada
Koncert za lutnju te dva trija za lutnju i violinu - u g-molu RV 63 i C-duru
RV 85 - posvećene grofu Johannu Josephu von Wrtbyju, entuzijastičnom
lutnjistu-amateru. Majstor instrumentalne forme i orkestracije, Vivaldi
u ovom koncertu kroz različite načine sviranja izvlači široki
koloristički spektar solističkog instrumenta. U formalnom smislu sva su
tri stavka dvodijelna pri čemu se vanjski brzi stavci temelje na izmjeni
ritornella i njegove motivičko-tematske razrade u solističkoj dionici
dok se u polaganom stavku slobodna, razvijena melodija izvija iznad
orkestralne pratnje.
Sinfonia concertnte je glazbeni žanr koji se njegovao između 1770. i
1830. Slično kao concerto grosso namijenjen je grupi solista – obično
gudača i/ili puhača, ali mogu biti uključeni i trzalački instrumenti te
instrumenti s tipkama - i orkestru. Orkestar donosi tematski materijal i
potpora je solistima koji ga razrađuju. Luigi Boccherini
(1743-1805), talijanski skladatelj koji je cijeli stvaralački vijek
proveo izvan domovine, uglavnom u Španjolskoj, napisao je petnaest djela
koja se mogu svrstati u žanr sinfonie concertate, iako ih ni on ni
njegovi izdavači nisu tako označili. Sinfonia concertante u C-duru G 523
Boccherinijeva je posljednja takva skladba. Objavljena je 1798, no njeni
se korijeni mogu naći u Kvintetu op.10 br.4 iz 1771. godine. Napisana je
za orkestar i grupu solista koju sačinjavaju dvije violine, dvije oboe i
gitara, a u polaganom stavku solističku dionicu dobiva i violončelo.
Prvi stavak ima konture sonatnog allegra u kojem nakon polaganog uvoda
orkestar donosi tematski materijal kojeg solisti preuzimaju i razrađuju
i u kojem gitara dobiva solističku kadencu. U polaganom se stavku
žalobna melodija provlači od jedne grupe solista do druge uključujući tu
i violončelo dok je zadnji stavak rondo u kojem kao u concertu grossu
orkestar donosi refren, a solisti razrađuju njegovu motivičko-tematsku
građu.
Simfoniju br.5 u B-duru D 485 je Franz Schubert
(1797-1828) napisao u jednom od svojih najintenzivnijih stvaralačkih
razdoblja. Tada devetnaestogodišnjak, te je 1816. skladao preko sto
dvadeset solo pjesama te više od pedeset zborova, klavirskih, komornih i
orkestralnih skladbi, a sama 5. simfonija nastala je tek pola godine
nakon prethodne -Tragične simfonije. No za razliku od Tragične koja nosi
pečat dramatičnosti Beethovenove glazbe, koji u isto vrijem živi i
djeluje u Beču, 5. je simfonija pregledna, jasna, prozračna s jasnim
uzorima u Haydnovim i posebice Mozartovim simfonijama na što upućuje i
orkestracija bez klarineta, truba i timpana, samo s jednom flautom
umjesto para koji je koji je tada bio uobičajen te se smatra jednim od
najvedrijih i najsavršenijih Schubertovih djela. Simfonija se sastoji od
četiri uobičajena stavka. Prvi, sonatni allegro, donosi blago odstupanje
u reprizi donoseći početnu temu u subdominantnom tonalitetu. Drugi se
stavak temelji na dvije glazbene misli koje, izmjenjujući se, oblikuju
polagani rondo. Menuet, u paralelnom g-molu, posve je pravilna složena
pjesma s Triom u istoimenom duru, dok je lepršav, šaljiv zadnji stavak
ponovo sonatni allegro.
Nataša Maričić
Orkestar:
1. violine: Ivana Penić Defar, Martina Sačer, Saša Reba, Petar Haluza,
Dorotea Božić
2. violine: Ivana Šambar, Tomislav Vitković, Melita Šafran, Jakov Šredl,
Anđelko Ilčić
Viole: Marija Andejaš, Krešimir Ferenčina, Alen Biščević, Magda
Skaramuca
Violončela: Krešimir Lazar, Sara Novoselić, Matej Ilčić
Kontrabas: Helena Babić
Flauta: Lucija Stilinović
Oboe: Jelena Ilčić, Dora Draclin
Horne: Vinko Rožić, Fran Povijač
Fagoti: Petar Križanić, Anita Magdalenić

|