|
|
Program: Gordan Tudor: Lamento i boogie za gudački orkestar
Paul Hindemith: Trauermusik za violu i gudače
Benjamin Britten: Lachrymae za violu i gudače op.48a
Petar Iljič Čajkovski: Serenada za gudače u C-duru op.48
Krešimir Petar Pustički (1975) je zarana iskazao
izrazitu glazbenu nadarenost. Tijekom školovanja osvaja državne nagrade
na državnim natjecanjima u Zagrebu, Dubrovniku, Sarajevu i Beogradu te
je pobjednik Tribine Darko Lukić 2001/2002 godine. Violu je diplomirao
na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Ante Živkovića, a na istoj je
ustanovi 2009. godine stekao titulu magistra umjetnosti. Uspješan je
solistički, komorni i orkestralni glazbenik. Djelovao ja kao stalni član
Simfonijskog orkestra HRT-a, od 1998. do 2008. godine stalni je član i
vođa dionice viola Zagrebačkih solista, a od 2011. stalni je honorarni
vođa dionice viola u Simfonijskom orkestru HRT-a. Često nastupa s
gudačkim triom Pustički. Trenutno je zaposlen na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu kao redovni profesor. Uz pedagoški rad ima izrazito uspješnu
solističku karijeru te ga kritika svrstava među najbolje hrvatske
gudače. Aktivno se bavi i snimateljskim i producentskim radom, pri čemu
je postao jedan od najtraženijih hrvatskih producenata te višestruko
osvaja Ivan Hut (1982) je najprije završio studij viole na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a zatim je diplomirao i magistrirao dirigiranje u klasi Hansa Leendersa na Sveučilištu za umjetnost Codarts u Rotterdamu. Usavršavao se kod brojnih dirigenata, među kojima je i Valerij Gergijev. Bio je profesor na Glazbenoj školi Josip Hatze u Splitu, član Splitskoga komornog orkestra, predsjednik splitske Udruge MAG, producent i zatim ravnatelj glazbenog programa Splitskoga ljeta te ravnatelj Opere HNK-a Split. Među njegovim orkestralnim suradnjama ističu se suradnja sa Simfonijom Rotterdam (u dvorani Concertgebouw u Amsterdamu), Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zadarskim i Varaždinskim komornim orkestrom te sa Simfonijskim orkestrom Sveučilišta Guanajuato iz Meksika. Od 2020. je dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Gordan Tudor (1982) je jedan od vodećih glazbenika svoje generacije. Aktivan je kao solist, komorni glazbenik, pedagog i skladatelj. Nastupao je po Europi i Sjevernoj Americi u raznim komornim sastavima te kao solist s mnogim orkestrima i ansamblima. Alt saksofonist je Papandopulo kvarteta i djeluje u duetu s gitaristom Mislavom Režićem. Praizveo je pedesetak skladbi hrvatskih i stranih autora. Kao skladatelj se okušao u raznim žanrovima i kombinacijama instrumenata, a skladbe su mu izvedene na svim kontinentima. Ljeto 2011. godine proveo je kao rezidencijalni glazbenik Bang on a Can summer festival-a - Massachusetts Museum of Contemporary Art (North Adams, MA). Ekskluzivni je Selmer Paris Artist i D’Addario Woodwinds Artist. O skladbi na večerašnjem programu je zapisao: Skladba Lamento i Boogie nastala je početkom 2021. godine i u stvari je dio diptiha koji je rezultat mog tadašnjeg intenzivnog skladanja za gudače. Ovo djelo nastalo je kao nusproizvod. Naime, bližio mi se rok za skladbu koju je Muzički Biennale Zagreb naručio od mene za Zagrebačke soliste pa sam skicirao razne ideje. Ideja sporog stavka, Lamenta, koji ima konstantan melodijski, harmonijski i dinamski rast te na njega “zalijepljeni” brzi Boogie, izuzetno (poli)ritmičan dio otpočetka mi je bila suvisla. Skicu skladbe sam odmah pokazao maestru Ivanu Hutu kojemu se dopala te je tako nastao Lamento i Boogie, na kraju i posvećen maestru Hutu i gudačima Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Iako se veći dio opusa Paula Hindemitha (1895-1963) stilski može odrediti neoklasicizmom, njegovo rano stvaralaštvo pokazuje različite utjecaje - od kasnog romantizma, ekspresionizma i dadaizma do kabaretske, jazz i popularne glazbe. Isto se tako u vrijeme studija uključivao u razne glazbene aktivnosti koje nisu bile vezane uz konzervatorij. Svirao je ne samo violinu koju je studirao (a od 1915. do 1923. je bio koncertni majstor Frankfurtske opere), nego i razne druge instrumente na raznim mjestima i raznim ansamblima – u cabaretu, kinu, u jazz ansamblima i vojnim orkestrima. Također je bio suosnivač znamenitog Amar kvarteta s kojim je koncertirao po čitavoj Evropi i Sjevernoj Americi, a u kojem je svirao violu. Vladanje različitim stilovima i žanrovima kao i vještina sviranja različitih instrumenata sasvim sigurno mu je omogućila i određenu stvaralačku lakoću. Najbolji primjer je Trauermusik (Žalobna glazba) za violu i gudače posvećena engleskom kralju Georgu V. Naime Hindemith je 19. siječnja 1936. doputovao u London kako bi sa Simfonijskim orkestrom BBC-a praizveo svoj koncert za violu Der Schwanendreher. Te noći je međutim preminuo kralj, a koncert je otkazan. Ipak, dirigent Adrian Boult koji je trebao ravnati izvedbom koncerta i glazbeni producent BBC-a Edward Clark željeli su da Hindemith bude uključen u glazbeni dio žalovanja. Nakon duge rasprave koja bi glazba bila primjerena, odlučeno je da skladatelj za tu prigodu napiše novo djelo. Tako je 21. siječnja 1936. godine u nekoliko popodnevnih sati nastala Trauermusik. Prvi put je izvedena već sljedećeg dana, 22. siječnja. Izvedbom je ravnao Boult, a solističku je dionicu svirao sam Hindemith. Skladba je nakon praizvedbe vrlo brzo postala dio violističkog željeznog repertoara. Sastoji se od četiri kratka stavka. Prva tri su u mjeri (4/4 i 12/8) i punktiranom ritmu karakterističnima za žalobni marš, a posljednji stavak se temelji na koralu Für deinen Thron tret ich hiermit. Glazbeni materijal kojim se skladatelj služi u velikoj se mjeri oslanja na njegov koncert za violu, Der Schwanendreher, te operu/simfoniju Mathis der Mahler. Benjamin Britten (1913-1976) je kao i Hindemith bio dobar violist. Uz klavir, njegovo je rano glazbeno obrazovanje uključivalo i violu pa su violi posvećena i mnoga njegova rana djela. Kasnije se međutim na violu ne vraća i jedino djelo iz zrelog stvaralačkog razdoblja posvećeno tom instrumentu je upravo Lachrymae op.48. Izvorno napisana za violu i klavir, skladba je posvećena Williamu Primroseu koji ju je praizveo 1950. na festivalu u Aldeburghu uz klavirsku pratnju samog autora. Verzija za violu i gudače - Lachrymae op.48a - nastala je u posljednjoj godini skladateljevog života i zadnja je skladba koju je dovršio. Puni naslov skladbe je Lachrymae: Reflections on a song of John Dowland, a radi se o nizu varijacija na Dowlandovu pjesmu If my complaints could passions move iz njegove Prve knjige pjesama iz 1597. Šesta varijacija referira se na Flow my tears, Dowlandovu pjesmu iz Druge knjige pjesama iz 1600, a ta je prerada njegove skladbe za lutnju Lacrimae Pavan pa otuda i naslov Brittnove skladbe. (Istu će temu Dowland koristiti i u nizu od sedam Lacrimae pavana za lutnju objavljenih 1604, a tijekom baroka njome su se poslužili brojni skladatelji za svoje varijacije.) Brittenove su varijacije niz kratkih glazbenih promišljanja temeljenih na fragmentima teme. Različitih raspoloženja i ugođaja - od tjeskobnih i žalobnih preko živahnih i vedrih do zastrašujućih i agresivnih - varijacije se smiruju u krhkoj, nježnoj temi iznesenoj tek na kraju. Petar Iljič Čajkovski (1840-1893) je svoju Serenadu za gudače u C-duru op.48 napisao 1880, neposredno nakon patetično grandiozne Uverture 1812. Nasuprot svojoj prethodnici, Serenada je u svakom smislu – zvukovnom, izražajnom, oblikovnom – skladna, nježna i uravnotežena. Poklon je, izraz poštovanja W.A.Mozartu kojem se Čajkovski toliko divio. I iako na prvi pogled, posebice u izražajnom smislu, s Mozartovim serenadama nema bitnijih poveznica, one ipak postoje – od manjeg ansambla za koji je Serenada napisana (samo gudači, za koje doduše Čajkovski na drugoj stranici partiture piše da nek ih bude što je moguće više), preko oblikovno neobaveznog niza stavaka do njihove međusobne motivičko-tematske povezanosti i razrade koja rezultira komplementarnošću i jedinstvenošću njihovih formalnih rješenja. Tako prvi stavak, kojeg skladatelj naziva Sonatina, započinje i završava polaganim dijelom, koji će se pojaviti i na kraju četvrtog stavka. Donosi motivičko tematsku jezgru središnjeg brzog dijela stavka, koji se temelji se na dvije teme. Stavak nema provedbu, ali su dijelovi između tema (most i prijelaz u završnu grupu) izrazito provedbenog karaktera. Nasuprot tome u četvrtom je stavku težište na provedbenom dijelu u kojem se razrađuje prva tema dok je izlaganje tema i u ekspoziciji i reprizi pregledno i kratko. Stavak započinje polaganim uvodom koji također donosi tematsku građu središnjeg dijela stavka. Ista se komplementarnost može uočiti i u ponavljanjima: u prvom se stavku brzi dio ponovi (kao ponovljena ekspozicija), u zadnjem ponavljanja nema. Na sličan se način nadopunjuju i središnji stavci. Oba su trodijelna, neka vrst pojednostavljene složene pjesme. S tim da u drugom stavku – Valse - vanjski dijelovi odgovaraju složenoj pjesmi, a središnji je dio provedben donoseći novu i razrađujući građu vanjskih dijelova, dok je u trećem stavku – Elegia – obrnuto: središnji dio odgovara složenoj pjesmi, a vanjski su izlaganje i razvijanje jednog samog materijala. Nataša Maričić
Sastav orkestra VKO:
|
Peti
koncert, nedjelja 4. lipanj 2023.