Varaždinski komorni orkestar
Augusta Cesarca 1
42000 VARAŽDIN

tel: 099 819 6398

 

 


foto : KD Sudec

novosti na vašu
 email adresu:

 

 
Peti koncert, nedjelja 19. srpanj 2020.
21 sati, Dvorište palače Sermage, Stančićev trg
Vjeran Ježek, truba



Program:

J. S. Bach: Brandenburški koncert br. 3 u G-duru, BWV 1048
J. K. Neruda: Koncert za trubu i orkestar u Es-duru
D. Bobić: Koncert za trubu i gudače
P. Hindemith: Pet komada za gudački orkestar, op. 44 br. 4


Vjeran Ježek
rođen je 1979. u Zagrebu. Nakon školovanja u Hrvatskoj, studij nastavlja u Innsbrucku, te masterstudij u Hochschule für Musik und Theater u Münchenu. Glazbenu karijeru počinje kao solo trubač filharmonijskog orkestra grada Karlsruhe, a kasnije na istoj poziciji u filharmonijskom orkestru i teatru Plauen/ Zwickau.
U to vrijeme radio kao asistent prof. Rinneru na konzervatoriju u Innsbrucku. Drži seminare za trubu i komornu glazbu diljem Europe. Od 2018. samostalni je predavač docent na Ludwig Maximilian Univerzitetu u Münchenu.
Službeni je artist proizvođača instrumenata tvrtke Schagerl. Bilježi solističke nastupe uz mnoge gudače i puhaće orkestre u Njemačkoj i šire.
2019.osvaja nagradu čitatelja Večernji list (Večernjakova Domovnica), kao najbolji glazbenik izvan domovine.
U izdanju Aquarius Recordsa objavio solistički nosač zvuka uz pratnju klavira.
Napisao i objavio svoju prvu stručnu knjigu za trubu "Dnevne i tehničke vježbe" koja se uspješno nalazi na svjetskim tržištima.

Tijekom boravka u Weimaru (1708.-1717.) Bach je skladao uglavnom orguljaška djela i sakralne kantate, dok se u službi kneza Leopolda Anhalt-Köthenskoga (1717.-1723.) u kalvinističkom okruženju, u kojem se nije gajila bogoslužna glazba, posvetio instrumentalnoj glazbi kojoj je bio sklon i sam knez.
Među Bachovim Köthenskim djelima su Brandenburški koncerti, klavirske invencije, troglasne invencije, prvi dio zbirke Dobro ugođeni klavir, Engleske suite, 6 sonata i partita za violinu solo i dr. Koncerti iz Köthena u prosjeku su dvostruko dulji od koncerata talijanskih majstora. Najkraći je Treći, dvostavačni, od tek petnaestak minuta trajanja. Treći Brandenburški koncert bio je među najomiljenijim djelima u prvoj polovici 18. stoljeća zbog svog invencijskoga sjaja koji ne zahtjeva veći ansambl pa ga mogu izvoditi mali komorni gudački orkestri sastavljeni isključivo od vrhunskih izvođača, jer tek vrlo pomno razrađena ravnoteža unutar gudačkih skupina (violina, viola, čelo, svaka po tri dionice, uz continuo: kontrabas i čembalo) jamči da će zazvučati sve suptilnosti ove partiture.
U Trećem je koncertu partitura svedena na gudače i continuo. Njegova je posebnost u tome što se u njemu mogu prepoznati neke sastavnice kojima se definira concerto grosso, ali je cjelina ipak podvrgnuta sasvim drugačijim zakonitostima. Strukturu ne obilježavaju kontrasti zvukovne boje ili količine, već čudesna kontrapunktna razrađenost dionica. Među Brandenburškim koncertima ovo je djelo vrhunac linearne, a ipak harmonijski bogate gradnje. Iako je složen krajnje ekonomično, koncert nigdje ne djeluje jednolično, zapravo je nemoguće oteti se njegovu zanosnom poletu. Taj se polet u prvom stavku gradi na neprestanom poigravanju s dvije teme. Kako je koncert bez polaganoga stavka, prijelaz u drugi stavak tvore tek dva takta, neka vrsta kadence, metaforički rečeno udisaj prije blještavog Allegra. Motoriku drugog stavka čini stalni imitativni motiv u šesnaestinkama, pokret bez predaha tijekom četrdeset i osam taktova. No transparentni kontrapunktni slog sadrži i neobično sugestivna harmonijska iznenađenja: nezaboravna je u tom pogledu opreka u kojoj poslije tona cis odjekuje u diskantu ton c u sklopu opisane motorike.
Gotovo pola Bachovog glazbenog stvaralaštva smatra se izgubljenim, a mnogi od njegovih koncerata postoje samo u kasnijim aranžmanima ili kopijama sumnjive autentičnosti. Ipak, Brandenburški koncerti opstali su u originalnom rukopisu koji je Bach poslao grofu od Brandenburga, kojem ih je i posvetio. Brandenburški koncerti bili su nepoznati narednih šest generacija dok nisu konačno objavljeni 1850. godine uoči obilježavanja stogodišnjice Bachove smrti.

Jan Křtitel Jiří Neruda (oko 1708. - oko 1780.) bio je klasični češki skladatelj, doduše slabije poznat od većine suvremenika. Rođen je u Bohemiji, koja je sada dio Češke, u uglednoj glazbenoj obitelji. Nakon što je ranijih godina stekao dobru reputaciju violinista i dirigenta u Pragu i Njemačkoj, Neruda je postao konzertmeister dvorskog orkestra u Drezdenu. Njegov opus čini osamnaest simfonija, četrnaest instrumentalnih koncerata (uključujući koncert trube i fagota), sonate, sakralna djela i operu Les Troqueurs. Koncert za trubu i orkestar u Es-duru, jedno od njegovih najvažnijih djela, jedan je od najomiljenijih trubačkih koncerata danas. Neruda ga je sastavio oko 1750. na Drezdenskom dvoru, gdje je upoznao najveće virtuoze na rogu. Izvorno je napisan za "corno da caccia" ili "prirodni rog" (koji se ne smije brkati s rogom za lov s 4 ventila!) koristeći samo visoki registar, ali se danas izvodi na trubi. Rukopis za ovo djelo nalazi se u Nacionalnoj knjižnici u Pragu, zajedno s još nekoliko neobičnih djela za limene puhače.

Koncert za trublju i gudače varaždinskog skladatelja - ovogodišnjeg dobitnika ugledne diskografske nagrade Porin za najbolju skladbu klasične glazbe - Davora Bobića, nastao je 2009. godine na poticaj hrvatskog trubača Darija Teskere. Praizveden je 2010. godine u glazbenoj sezoni Studija Bajsić Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem dirigentice Nade Matošević. Klasičnog trostavačnog oblika, ovo djelo doprinos je obogaćenju hrvatske solističke literature za trublju. Prvi "Šostakovičevski" stavak, Allegro vivace s autorskom kadencom, pisan je u strogoj tradicionalnoj sonatnoj formi. Drugi stavak Adagio je iznimno pjevnog karaktera sa solističkim izmjenjivanjima trublje i prve violine, a nadasve virtuozni i tehnički najzahtjevniji treći stavak Presto, u svojoj strukturi koji podsjeća na poznatu Etidu ruskog skladatelja Alexandra Goedickea, uvijek nailazi na odličan prijem kako kod samih izvođača tako i kod publike.
Davor Bobić (1968, Varaždin) Osnovnu i Srednju Glazbenu školu te Gimnaziju završio je u rodnom Varaždinu. Diplomirao je kompoziciju, glazbenu teoriju, te klasičnu harmoniku na Državnom konzervatoriju P.I. Čajkovski u Kijevu. Član je Hrvatskog društva skladatelja od 1994. godine. Dobitnik je nagrade Ivo Vuljević (1996.) za najuspješnijeg mladog hrvatskog glazbenog umjetnika, nagrade Stjepan Šulek (1998.) za najbolje orkestralno ostvarenje mladog hrvatskog autora, Nagrade Varaždinske županje za iznimne dosege u kulturi, nagrade Boris Papandopulo (2008.), te nagrade Marul (2010.) i Porina za najbolju skladbu klasične glazbe (2020.)
Oratorijem Kralj Tomislav skreće pozornost kulturne javnosti na svoj rad, kao i izvedbom Vukovarskog requiema 2004. S ansamblom Lado i koreografom Dinkom Bogdanićem postavio je balet s pjevanjem Veronika Desinićka, kao svojevrsnu zaokruženu cjelinu Nacionalne trilogije. Napisao je više od 170 djela u rasponu od glasovirske minijature do velikih vokalno simfonijskih ostvarenja. Njegov bogat stvaralački opus sastavni je dio gradiva na uglednim učilištima u Londonu, Helsinkiju, Kijevu, Minsku, Zagrebu, Osijeku, a djela mu se izvode širom svijeta. Danas predaje na Sveučilištu J.J.Strossmayer na diplomskim i doktorskim studijima na Odjelu za kulturologiju. Od 2006. ravnatelj je Varaždinskih baroknih večeri.

Paul Hindemith (1895.-1963.) spada među najznačajnije njemačke skladatelje svog vremena, a bio je i violist, violinist, učitelj i dirigent. Njegovi rani radovi pripadaju kasnom romantičnom idiomu, a kasnije je skladao ekspresionistička djela u stilu ranog Schoenberga, prije nego što je razvio mršaviji, kontrapunktalno složeni stil 1920-ih. Taj stil - Neue Sachlichkeit (nove objektivnosti) - opisan kao neoklasičan, iako se prilično razlikovao od djela Igora Stravinskog označenih tim terminom. Naime, tijekom razdoblja između prvog i drugog svjetskog rata, Hindemith je radio u Njemačkoj u okruženju inflacije, političkog nasilja i siromaštva. U tom je kontekstu razvio taj „antiromantični“ stil kompozicije, vjerujući da bi glazba trebala biti korisna i praktična, a ne samo sredstvo za osobno izražavanje. Na popisu Hindemithovih djela, Pet komada za gudački orkestar je uvršteno u kategoriju školskih djela za sviranje ansambla. Pet komada - vrlo ekspresivna, iako transparentna i razumljiva glazba stroge kompozicijske tehnike – dio su žanra Gebrauchsmusik („korisna glazba“), a svrha takvih djela bila je stvaranje glazbe koja bi angažirala i studente i amaterske glazbenike. Iako je tehnički dostupan, glazbeni jezik skladbi je prilično složen te su skladbe vrlo izazovne iz perspektive ansambla i predstavljaju zahtjevan zadatak čak i dobrim gudačkim orkestrima.

Valentina Badanjak Pintarić

 

Sastav orkestra VKO:
Violine:Ivana Penić Defar Dunja Bontek, Anđelko Ilčić, Petar Haluza, Saša Borčić Reba, Tanja Tortić, Ivana Šambar, Tomislav Vitković, Slavko Vinceković, Jakov Šredl, Melita Šafran
Viole: Marija Andrejaš, Hiwote Tadesse, Krešimir Ferenčina,Danijel Rušec,
Violončela: Krešimir Lazar, Lea Sušanj Lujo, Matej Ilčić
Kontrabas: Helena Babić
Čembalo: Krešimir Has