Varaždinski komorni orkestar
Augusta Cesarca 1
42000 VARAŽDIN

tel: 099 819 6398

 

 


foto : KD Sudec

novosti na vašu
 email adresu:

 

 
Treći koncert, nedjelja 9. veljače 2020.
19,30 sati Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu
Srđan Bulat, gitara

 


Program:

 

Antonín Dvořák: NOKTURNO za gudače u H-duru, Op. 40

Aleksandr Skrjabin: ANDANTE I SCHERZO za gudače

Max Reger: LIRSKI ANDANTE za gudače, Wo0 III/7

A. Marković: KONCERTNI STAVAK za gitaru i gudače

---

M. Arnold: SERENADA za gitaru i gudače (1955.)

Victor Herbert: SERENADA za gudački orkestar, Op. 12
Aufzug
Serenade
Liebes-Scene
Canzonetta
Finale


Srđan Bulat (Split, 1986.) stekao je naobrazbu u splitskoj Srednjoj glazbenoj školi „Josip Hatze“ i Općoj gimnaziji "Marko Marulić", te na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Gorana Listeša (gdje je dobio i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Splitu za akademsku godinu 2006./2007.). Godine 2010. diplomirao je gitaru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Darka Petrinjaka. Dobitnik je Dekanove nagrade, Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu za akademsku godinu 2009./2010. i priznanja Summa cum laude za najboljeg studenta generacije.U srpnju 2014. godine diplomirao je s pohvalama na Royal Academy of Music u Londonu, kao prvi gitarist s ovih prostora koji je dovršio poslijediplomski studij na ovoj ustanovi, ujedno jednoj od najprestižnijih glazbenih akademija na svijetu. Srđanov studij u Londonu omogućila je organizacija ABRSM, kao najboljem međunarodnom kandidatu (neovisno o instrumentu) na audiciji za poslijediplomski studij. U rujnu 2015. godine završio je poslijediplomski specijalistički studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Srđan je osvajač najviših nagrada na gotovo svim najprestižnijim svjetskim natjecanjima za klasičnu gitaru: Francisco Tarrega u Benicassimu, Michele Pittaluga u Alessandriji, Fernando Sor u Rimu, Julian Arcas u Almeriji, Alhambra u Valenciji, Gredos San Diego u Madridu, Maurizio Biasini u Bologni. Na ovim natjecanjima osvojio je i brojne specijalne nagrade, među kojima se posebno ističu nagrade za najbolju interpretaciju španjolske glazbe. Dobinik je gotovo svih domaćih nagrada za mlade umjetnike; pobjednik natjecanja Ferdo Livadić i Tribine Darko Lukić te godišnje nagrade Ivo Vuljević.Svirao je kao solist sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Splitskim komornim orkestrom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Cantus ansamblom, orkestrom Vivaldi iz Alessandrije i orkestrom Opere iz Valencije, te održao brojne solističke recitale diljem svijeta (Madrid, Rim, Dublin, Kopenhagen, Oslo, Kairo, New York, Chicago, Toronto, Helsinki).U ožujku 2011. godine snimio je u Londonu svoj prvi profesionalni CD za izdavačku kuću RTVE Música Španjolske državne radiotelevizije, dok je godinu dana nakon toga snimio i CD za uglednu izdavačku kuću Naxos, koji je službeno izdan u rujnu 2012. godine.

Prvi koncert u 2020. otvaramo s ovim draguljem Antonina Dvořáka (1841.-1904.). Izvorno skladan kao polagani stavak (Andante religioso) ranog Gudačkog kvarteta u e-molu, br. 4 iz 1870. (nije premijerno prikazan do 1990.), prošao je kroz transformaciju kao Intermezzo stavak Gudačkog kvinteta u G- duru, br. 2 iz 1875. godine, dok ga Dvořák konačno nije povukao iz Kvinteta i objavio samostalno, orkestriravši ga kao jednostavačnu skladbu - Nokturno za gudački orkestar, objavljenu 1883. (op.40), a kasnije objavio i verzije za violinu i klavir te klavir četveroručno.
Tijekom djela vlada mirna, ozbiljna atmosfera, s gotovo nepromjenjivim izrazom u cijelosti. Nakon jednostavnog uvoda u oktavama, slijedi beskrajna melodija gornjeg glasa koja razvija osjećaj iščekivanja malim melodijskim koracima iznad monotone podrhtavajuće pratnje i dubokog ležećeg basa. Ta kombinacija izražajnih sredstava stvara gotovo hipnotički učinak u cijelom djelu. Nakon romantičnog uvoda, nastavljamo u romantičnom tonu. U nastavku koncerta slušat ćemo dvije početničke skladbe iz najranijih skladateljskih dana, koje njihovi skladatelji nisu uvrstili u svoj opus. Ipak, s muzikološkog gledišta, ovo su značajna djela koja nam pružaju mogućnost uvida u razvoj skladateljskih tehnika, nadahnuća i umijeća tijekom cijelog skladateljskog opusa, kojem su prethodila.
Ruski skladatelj Aleksandr Skrjabin (1972.-1915.) jedna od najenigmatičnijih i najkontroverznijih umjetničkih osobnosti svih vremena. Skrjabin ne samo da je prvi uveo „ludilo” u glazbu, već ga je uspio sintetizirati u „zarazni virus” koji se u cijelosti prenosi glazbom i djeluje na psihu na vrlo iracionalan način. Skladao je gotovo isključivo glasovirsku i orkestralnu glazbu. Rano razdoblje njegova stvaranja obilježeno je glasovirskim minijaturama, u kojima se prepoznaje utjecaj Chopina, dok prvi orkestralni radovi odaju utjecaje Wagnera, Berlioza i Liszta. Ipak, Skrjabinov jedinstveni skladateljski prizvuk prisutan je od samih početaka njegovog stvaralaštva, čak i u najranijim djelima.
Andante (1888.) i Scherzo (1889.) su dva rana, nenumerirana komada koje je Skrjabin skladao tijekom studija, kao šesnaestogodišnjak. Sačuvani su tek fragmenti rukopisa koje je rekonstruirao Daniel Bosshard 1987. godine. Većinu njegovih ranih skladbi (skladanih do 1890. godine) čine kratki isječci ograničenog interesa, ali su vrijedni primjeri mašte mladog Skrjabina. No, u odnosu na njegov kasniji opus, ipak zvuče kao izblijedjele priče. Također, sve su te skladbe ostale bez numeracije opusa jer svojom reputacijom nisu dorasle opusu ovog mističnog i čudnog vizionara koji je dovodio u pitanje harmonijske vrijednosti svog vremena, a svoju glazbu obojao mističnim bojama.
Njemačkog skladatelja Maxa Regera (1873.-1916.) krasile su nenadmašne tehničke vještine u svakom aspektu glazbe, imao je zavidan osjećaj za formu, čistoću teksture koja nikada nije bila ekscentrična, vrhunski je orkestrirao, pa iako njegova klavirska glazba nije bila virtuozna kao Lisztova, ipak je bila privlačna. Bio je profesor kompozicije u Münchenu i Leipzigu te direktor Dvorskog orkestra u Meiningenu. Stilski je posrednik između kasnog romantizma i glazbene moderne, te preteča neobaroka. Ostavio je više od 1000 djela svih glazbenih vrsta izuzevši operu, a najznačajnija su mu djela za orgulje i komorne sastave.
Skladba Lirski andante (poznata i pod nazivom Liebestraum) za klavir (ili orgulje) i u verziji za gudače, nastala je sredinom svibnja 1898. godine još za vrijeme boravka u Wiesbadenu na studiju. Ubrzo zatim Reger se vratio u roditeljski dom i skladao svoje prvo djelo za zbor i orkestar, Hymne an den Gesang (himna pjevanju), op. 21. No, Lirski andante nije dobio opus broj. Kao i većina skladatelja, Reger je skladao previše i nisu sva njegova djela ona najveće vrijednosti, no među njima ima istinskih remek djela.
Koncertni stavak Adalberta Markovića (1929.-2010.) skladan je 2003. godine u originalu za gitaru, gudače i udaraljke. Skladba je praizvedena u Dubrovniku 2004. godine koncertom kojim je proslavljen i Markovićev 75. rođendan te 50. obljetnica umjetničkog djelovanja. Sam skladatelj o skladbi je napisao slijedeće: “Bez stilskih i eksperimentalnih opterećenja (o tome sam razmišljao prije 40, 50 godina), prepustio sam sve glazbi, a je li to neo... ili ne, prepuštam onima koji vole teoretizirati. Koncertant i slušatelj, kojima je glazba namijenjena, sami će donijeti svoj sud!”.
Koncertni stavak napisan je u obliku fantazije za gitaru i orkestar, iako se i u ovoj vrlo slobodnoj glazbenoj formi uočavaju naznake trostavačnosti, jedne od glavnih karakteristika koncertantnih djela. Može se reći da se ovdje radi i o svojevrsnom dijalogu između solista i orkestra, s obzirom da na neobično malom broju mjesta ova dva izvođačka tijela sviraju istovremeno. Efektnost ove skladbe otkriva se već na samom početku u kojem gitarski solo prethodi nastupu gudačkog orkestra, čime skladatelj pokazuje kako ne prati ustaljene glazbene oblike, već dopušta da ga glazba vodi, stvarajući pritom istinski osjećaj uzbuđenja kod slušatelja kojemu je oduzeta moć anticipacije nadolazećih glazbenih motiva. Iznenađenje na neki način predstavlja i tonalitetnost koja nije glavna karakteristika ovog djela. Naime, skladatelj kontinuirano uzbuđuje svojim glazbenim invencijama, osiguravajući pritom dinamičnost atmosfere − prije svega u allegro dijelovima, ali i u misaonim, intimnim trenucima. Jedna od neobičnosti ovog djela svakako je i činjenica da sadrži tri solističke kadence. Uz to, solistička dionica je uistinu vrlo neobična − moglo bi se reći da ona u svojoj konstrukciji i izrazu ima više zajedničkih elemenata sa solističkom dionicom gudačkih, nego gitarističkih koncerata zbog načina na koji je skladatelj tretirao solističku dionicu − pisana je široko, neopterećena ograničenjima instrumenta, usredotočena na sve najbolje što solist može pružiti u dijalogu s orkestrom. Ova nesputanost kompozicijskih postupaka zasigurno je dala konačan dojam slobode koji prožima čitavo djelo. (tekst Srđana Bulata o ovom djelu)
Slijede dvije serenade dvojice sjajnih skladatelja koji su najveći uspjeh postigli skladanjem popularne i filmske glazbe.
Sir Malcolm Arnold (1921. - 2006.) bio je engleski skladatelj. Njegov opus čini glazba različitih žanrova, uključujući ciklus od devet simfonija, brojne koncerte, komornu glazbu, zborsku glazbu i glazbu za puhački i gudački orkestar. Veliki dio njegova opusa čini i scenska glazba - pet baleta koje je posebno naručio Kraljevski balet, kao i dvije opere i mjuzikl. Producirao je i partiture za više od stotinu filmova, među kojima i za film Most na rijeci Kwai (1957), za koji je osvojio Oscara.
Njegovu je Serenadu Srđan Bulat prvi puta izveo 2014. godine na Royal Academy of Music u Londonu kao dio završnog ispita komorne glazbe. Malcolm Arnold ovu je komornu minijaturu napisao 1955. godine za čuvenog britanskog koncertnog umjetnika Juliana Breama, koji je skladbu i praizveo iste godine (sam skladatelj je ravnao navedenom izvedbom). Skladbu čine tri glavne tematske cjeline: meditativni andate koji predstavlja glavni okvir djela, zatim pjevni allegretto u kojem se glavna tematska građa iznosi u obliku dijaloga između solista i komornog sastava te uzbudljivi allegro koji svojom ritamskom strukturom stvara izvrstan kontrast u odnosu na prethodna dva dijela, zadržavajući pritom tematsku koherentnost djela.
Victor Herbert (1859. – 1924.) bio je američki kompozitor, violončelist i dirigent rodom iz Irske, a obrazovan u Njemačkoj. Iako je u svoje vrijeme bio poznat kao jedan od najvažnijih violončelista i dirigenata, danas ga se najviše pamti po nizu popularnih opereta koje su premijerno prikazane na Broadwayu od 1890-ih do prvog svjetskog rata. Brojni mjuzikli Victora Herberta adaptirani su za film. On je bio jedan od najpoznatijih kompozitora Tin Pan Alleya (grupe njujorških glazbenih izdavača, skladatelja i tekstopisaca koji su dominirali američkom zabavnom, odnosno popularnom glazbom krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća) te osnivač Američkog društva kompozitora, autora i izdavača (ASCAP). Herbert je ostavio bogat opus iz kojeg je jasno kako on nije bio tek skladatelj lake glazbe, iako je ostao upamćen po djelima za Ziegfield Follies (vrsti popularne kazališne zabave koja kombinira glazbu, ples i skečeve), a kasnije i za orkestar „kralja jazza“ - Paula Whitemana (za čiji je orkestar i Gershwin skladao Rapsodiju u plavom). No, on je bio i violončelist u orkestru Metropolitanske opere i profesor na Konzervatoriju u New Yorku gdje mu je kolega profesor bio i A. Dvořák. Poznata je priča kako je Dvořáka za skladanje Koncerta za violončelo u b-molu inspirirao upravo Herbertov koncert za violončelo, premijerno izveden 1894. godine. Dvořák je bio očaran Herbertovom demonstracijom mogućnosti svog instrumenta u energičnom koncertu pjevnih melodijskih linija.
I iz njegove Serenade može se zaključiti kako je riječ i izrazito osebujnom skladatelju sa stilom koji odaje počast europskim uzorima u spoju Čajkovskog i Griega. Nakon uvodnog stavka Aufzug: Tempo di Marcia-Un poco meno mosso-Tempo I, slijedi razigrani plesni stavak Polonaise: Tempo moderato, koji nas vodi do vrhunca ovog djela - evokativno plačljivog stavka Liebes-Scene: Langsam-Andante amoroso, nakon kojeg slijedi kratki kontrastni stavak Canzonetta: Allegretto i prilično predvidljivi Finale: Molto vivace. Serenadu je u prosincu 1888. godine praizveo sam Herbert, ravnajući Newyorškom filharmonijom u Steinway Hallu.

Valentina Badanjak Pintarić


Sastav orkestra:
Violine: Ivana Penić Defar, Dunja Bontek, Anđelko Ilčić, Petar Haluza,Saša Borčić Reba, Tanja Tortić, Ivana Šambar, Tomislav Vitković, Slavko Vinceković, Ladislav Ilčić, Melita Šafran
Viole: Marija Andrejaš,Hiwote Tadesse, Krešimir Ferenčina,Danijel Rušec,
Violončela: Krešimir Lazar, lea Sušanj Lujo, Matej Ilčić
Kontrabas: Saša Špoljar