|
Drugi koncert, nedjelja, 11. prosinca 2011.
Koncertna dvorana HNK Varaždin, 19:30 sati
Zoran Juranić, dirigent
Milan Čunko, viola
Program:
| Edward Elgar: |
Serenada za gudače, Op. 20 I. Allegro piacevole
II. Larghetto
III. Allegretto
|
| Zoran
Juranić: |
Koncert za violu i orkestar – PRAIZVEDBA I. Allegro
molto moderato
II. Quasi Adagio
III. Rondo. Vivo
|
| Ludwig van
Beethoven: |
Gudački kvartet u C-duru, Op. 59 br. 3 – Rasumovsky I.
Andante con moto – Allegro vivace
II. Andante con moto quasi allegretto
III. Menuetto grazioso
IV. Allegro molto
|
Violist Milan Čunko diplomirao je violinu u klasi
prof. Milana Tarbuka i violu u razredu prof. Daniela Thunea na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu, gdje je trenutačno zaposlen kao redovni profesor za
violu. Kao orkestralni glazbenik bio je član, potom i solo violist
Zagrebačke filharmonije, zatim vođa viola Hrvatskog komornog orkestra,
te član ansambla Zagrebački solisti. Jedan je od osnivača Varaždinskog
komornog orkestra i njegov član na mjestu vođe viola.
U komornom muziciranju surađuje s pijanistima Veljkom Glodićem,
Miroslavom Ghera, Đorđem Stanettijem, Ljubomirom Gašparovićem i Majom
Bakrač, te sa Zagrebačkim kvartetom, Kvartetom Sebastian, Zagrebačkim
puhačkim Kvintetom, Triom Egmont, Ansamblom 3+, Triom Orlando i drugima.
Kao solist nastupao je uz Hrvatski komorni orkestar, Zagrebačku
filharmoniju, Simfonijski orkestar HRT, Zagrebačke soliste, Varaždinski
komorni orkestar, Hrvatski barokni ansambl, Zadarski komorni orkestar te
orkestar Slovenicum iz Ljubljane. S klarinetistom Milkom Pravdićem i
pijanistom Veljkom Glodićem utemeljio je Trio Egmont. S violinistom
Jožom Haluzom i violončelistom Krešimirom Lazarom djelovao je u Ansamblu
3+. Solistički i u suradnji s Varaždinskim komornim orkestrom,
Simfonijskim orkestrom HRT, Triom Egmont, te pijanistima Miroslavom
Ghera, Đorđem Stanettijem i Majom Bakrač ostvario je niz snimki za
Hrvatski radio i Televiziju. Solistički je nastupao s eminentnim
umjetnicima kao što su violist Gérard Caussé, kontrabasist Božo
Paradžik, violinisti Mario Korunić i Aleksandar Andrušenko te dirigenti
Kazushi Ono, Pavle Dešpalj, Mladen Tarbuk, Uroš Lajovic i Ivan Repušić.
Sir Edward Elgar (Broadheath 1857. - Worcester
1934.), engleski skladatelj i dirigent, središnja je osobnost glazbenog
romantizma u Engleskoj i jedan od rijetkih glazbenih autora čija su
djela ušla u koncertni repertoar izvan britanskog otočja. Najpoznatija
djela su mu Pomp & Circumstance March No. 1 (Prigodna i svečana
koračnica), Enigma Varijacije, koncerti za violinu i violončelo, te
dvije simfonije. Premda ga često nazivaju tipično engleskim
skladateljem, na njegov je skladateljski jezik većinom utjecala glazba
kontinentalne Europe. S obzirom na to da je kao jedini samouki
skladatelj djelovao u glazbenim krugovima akademika, u vlastitoj se
sredini osjećao autsajderom, ne samo glazbeno, već i društveno. U
anglikanskoj Britaniji sa skepsom se gledalo i na njegovu rimokatoličku
vjeroispovijest kao i na njegovo najveće vokalnoinstrumentalno
ostvarenje, oratorij Geroncijev san, napisan na tekst engleskog
katoličkog kardinala Johna Henryja Newmana. No, ono što mu nijedna
nacija, vjera ni generacija ne mogu osporiti jest da je Elgar prvi
skladatelj u povijesti glazbe koji je ozbiljno shvatio važnost novog
fonografskog izuma - gramofona. Između 1914. i 1925. dirigirao je nizom
akustičkih snimki svojih djela, s oduševljenjem prigrlio i izum
mikrofona, te svoje autorizirane interpretacije sačuvao od zaborava sve
do naših dana, kada su one dostupne i na digitalnom nosaču zvuka. U dobi
od 30 godina kada je još uvijek bio nepoznat izvan Worcestera, skladao
je Tri skladbe za gudače za praizvedbu na lokalnom koncertu. Očito nije
bio zadovoljan skladbom, jer je povukao partituru koja se više nije
izvodila i koja se do danas smatra izgubljenom. No, dio je glazbe
najvjerojatnije četiri godine kasnije pretočio u Serenadu op. 20,
neambiciozno, svježe i dopadljivo djelce bezbrižne melodičnosti i
melankoličnog ugođaja, koje mu je posebno priraslo srcu. Stoga ga je tim
više povrijedio komentar izdavača koji je godine 1892. partituru odbio
tiskati riječima: "Smatramo da se ovakva vrsta glazbe praktički ne može
prodati".
Dirigent i skladatelj Zoran Juranić, (Rijeka,
1947.) završio je studij dirigiranja 1972. na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu, a kompoziciju je učio kod Stjepana Šuleka. Od 1972. zborovođa
je Zagrebačke opere u kojoj nastupa i kao dirigent. U godinama između
1975. i 1980. bio je predavač na Muzičkoj akademiji gdje je danas
zaposlen u svojstvu redovnog profesora. Od 1986. postaje stalni dirigent
Opere HNK u Zagrebu, u sezoni 1988.-89. umjetnički je ravnatelj Opere
HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a od 1992.do 1995. te od 1999.do 2002.
ravnatelj Opere HNK u Osijeku. Od 2002. do 2006. bio je ravnatelj Opere
HNK u Zagrebu, a od 2006. stalni je gost-dirigent opere u Novom Sadu.
Bavi se i muzikološkim istraživanjima uspješno radeći na revitalizaciji
hrvatske glazbene baštine, napose na ponovnim izvedbama zaboravljenog
opernog stvaralaštva Ivana pl. Zajca (opereta Momci na brod 2001., opera
Zlatka 2002.). Svoj afinitet prema operi izražava i kao skladatelj, te
je autor dviju opera nastalih na narudžbu Muzičkog biennala Zagreb
(Govori mi o Augusti 1999. i Pingvini 2007.). Dirigirao je i opernim
praizvedbama svojih kolega (Preobražaj Stanka Horvata 1995. i Crux
Dissimulata Srećka Bradića 2009.). Dobitnik je nagrada Vladimir Nazor,
Vjesnikove nagrada Josip Štolcer Slavenski, Nagrade grada Zagreba,
Nagrade HAZU, Povelje Grada Rijeke. Od 2000. godine član je
Predsjedništva Hrvatskog društva skladatelja. Napisao je pedesetak djela
u raznolikim formama orkestralne, komorne, klavirske i vokalne glazbe,
pri čemu se stilski nadograđuje na tekovine moderne i neoekspresionizma.
Njegov se glazbeni govor odlikuje bogatom harmonijom (često na rubu
atonaliteta), složenom ritmikom i apartnom zvukovnošću. Svoj je Koncert
za violu i orkestar posvetio Varaždinskom komornom orkestru i njegovu
violistu Milanu Čunku. O djelu autor kaže:
"Izrastao iz teme koja mi je još prije nekoliko godina pala na pamet i
to uobličena baš kao prva tema koncerta za violu i gudače, ovaj je
koncert nastao ove godine i skladan je u tradicionalnoj formi
trostavačnog koncerta. Prvi je stavak pisan u sonatnoj formi s nekim
slobodama, polagani se stavak oslanja na dva tematska odsjeka, dok je
završni Rondo i harmonijski i formalno najviše ukotvljen u tradiciji
koncertantne literature. Melodijski nukleus prve teme, iz kojega
proizlazi sav tematski sustav skladbe, pred kraj koncerta pojavljuje se
u obratu – ne kao reminiscencija, već kao vezivni element koji treba
učvrstiti „statiku“ skladbe donekle narušenu bezbrižnom razigranošću
zadnjeg stavka".
U sveukupno 16 gudačkih kvarteta Ludwig van Beethoven
(Bonn 1770. - Beč 1827.) iskazao je vrhunce svoje inovativnosti,
razvijajući i šireći formu koju su Haydn i Mozart u svojim kasnim
opusima doveli do savršenstva klasične odmjerenosti. No tek se s 28
godina – nakon što je već stvorio dvije simfonije, dva klavirska
koncerta i više od dvadeset sonata – odlučio na pisanje te, po mnogima
najzahtjevnije komorne vrste. U početku mu je klavir bio bliži od
tehnike i zvučnosti gudača, ali ubrzo svladava zahtjeve preuzetog medija
i u njemu nalazi posebne izražajne izazove, često u polifonom spletu
dionica. U trima kvartetima Rasumovsky opus 59 (1806, 1809. i 1810.
godine) koji u njegovu kvartetskom opusu nose brojeve 7, 8 i 9, već je
sasvim ovladao žanrom, te u njega unio dodatnu samostalnost dionica i
proširenu zvučnost pojedinih glazbala. Djela koja pripadaju tzv.
srednjoj fazi njegova kvartetskog stvaralaštva, nastala su na narudžbu
onodobnog ruskog veleposlanika u Beču, grofa Andreasa Razumovskog,
šogora još jednog velikog Beethovenova pokrovitelja, Kneza Josepha
Lobkovitza. Prva dva kvarteta ovoga opusa nose i posvetu – citat navodno
"ruske" teme u čast naručitelja – dok posljednji nigdje u partituri ne
navodi izravno rusku motiviku, premda mnoge generacije slušatelja ove
glazbe prepoznaju ruski karakter polaganijih stavaka. Sva tri kvarteta
tiskana su 1808. u Beču kao zbirka.
Jana Haluza
|