Varaždinski komorni orkestar - O našem sljedećem koncertu

Drugi koncert, nedjelja, 11. prosinca 2011.
Koncertna dvorana HNK Varaždin, 19:30 sati
Zoran Juranić, dirigent
Milan Čunko, viola

Edward Elgar:

Serenada za gudače, Op. 20

I. Allegro piacevole
II. Larghetto
III. Allegretto

Zoran Juranić:

Koncert za violu i orkestar – PRAIZVEDBA

I. Allegro molto moderato
II. Quasi Adagio
III. Rondo. Vivo

Ludwig van Beethoven:

Gudački kvartet u C-duru, Op. 59 br. 3 – Rasumovsky

I. Andante con moto – Allegro vivace
II. Andante con moto quasi allegretto
III. Menuetto grazioso
IV. Allegro molto

Violist Milan Čunko diplomirao je violinu u klasi prof. Milana Tarbuka i violu u razredu prof. Daniela Thunea na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je trenutačno zaposlen kao redovni profesor za violu. Kao orkestralni glazbenik bio je član, potom i solo violist Zagrebačke filharmonije, zatim vođa viola Hrvatskog komornog orkestra, te član ansambla Zagrebački solisti. Jedan je od osnivača Varaždinskog komornog orkestra i njegov član na mjestu vođe viola.
U komornom muziciranju surađuje s pijanistima Veljkom Glodićem, Miroslavom Ghera, Đorđem Stanettijem, Ljubomirom Gašparovićem i Majom Bakrač, te sa Zagrebačkim kvartetom, Kvartetom Sebastian, Zagrebačkim puhačkim Kvintetom, Triom Egmont, Ansamblom 3+, Triom Orlando i drugima. Kao solist nastupao je uz Hrvatski komorni orkestar, Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski orkestar HRT, Zagrebačke soliste, Varaždinski komorni orkestar, Hrvatski barokni ansambl, Zadarski komorni orkestar te orkestar Slovenicum iz Ljubljane. S klarinetistom Milkom Pravdićem i pijanistom Veljkom Glodićem utemeljio je Trio Egmont. S violinistom Jožom Haluzom i violončelistom Krešimirom Lazarom djelovao je u Ansamblu 3+. Solistički i u suradnji s Varaždinskim komornim orkestrom, Simfonijskim orkestrom HRT, Triom Egmont, te pijanistima Miroslavom Ghera, Đorđem Stanettijem i Majom Bakrač ostvario je niz snimki za Hrvatski radio i Televiziju. Solistički je nastupao s eminentnim umjetnicima kao što su violist Gérard Caussé, kontrabasist Božo Paradžik, violinisti Mario Korunić i Aleksandar Andrušenko te dirigenti Kazushi Ono, Pavle Dešpalj, Mladen Tarbuk, Uroš Lajovic i Ivan Repušić.

Sir Edward Elgar (Broadheath 1857. - Worcester 1934.), engleski skladatelj i dirigent, središnja je osobnost glazbenog romantizma u Engleskoj i jedan od rijetkih glazbenih autora čija su djela ušla u koncertni repertoar izvan britanskog otočja. Najpoznatija djela su mu Pomp & Circumstance March No. 1 (Prigodna i svečana koračnica), Enigma Varijacije, koncerti za violinu i violončelo, te dvije simfonije. Premda ga često nazivaju tipično engleskim skladateljem, na njegov je skladateljski jezik većinom utjecala glazba kontinentalne Europe. S obzirom na to da je kao jedini samouki skladatelj djelovao u glazbenim krugovima akademika, u vlastitoj se sredini osjećao autsajderom, ne samo glazbeno, već i društveno. U anglikanskoj Britaniji sa skepsom se gledalo i na njegovu rimokatoličku vjeroispovijest kao i na njegovo najveće vokalnoinstrumentalno ostvarenje, oratorij Geroncijev san, napisan na tekst engleskog katoličkog kardinala Johna Henryja Newmana. No, ono što mu nijedna nacija, vjera ni generacija ne mogu osporiti jest da je Elgar prvi skladatelj u povijesti glazbe koji je ozbiljno shvatio važnost novog fonografskog izuma - gramofona. Između 1914. i 1925. dirigirao je nizom akustičkih snimki svojih djela, s oduševljenjem prigrlio i izum mikrofona, te svoje autorizirane interpretacije sačuvao od zaborava sve do naših dana, kada su one dostupne i na digitalnom nosaču zvuka. U dobi od 30 godina kada je još uvijek bio nepoznat izvan Worcestera, skladao je Tri skladbe za gudače za praizvedbu na lokalnom koncertu. Očito nije bio zadovoljan skladbom, jer je povukao partituru koja se više nije izvodila i koja se do danas smatra izgubljenom. No, dio je glazbe najvjerojatnije četiri godine kasnije pretočio u Serenadu op. 20, neambiciozno, svježe i dopadljivo djelce bezbrižne melodičnosti i melankoličnog ugođaja, koje mu je posebno priraslo srcu. Stoga ga je tim više povrijedio komentar izdavača koji je godine 1892. partituru odbio tiskati riječima: "Smatramo da se ovakva vrsta glazbe praktički ne može prodati".

Dirigent i skladatelj Zoran Juranić, (Rijeka, 1947.) završio je studij dirigiranja 1972. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a kompoziciju je učio kod Stjepana Šuleka. Od 1972. zborovođa je Zagrebačke opere u kojoj nastupa i kao dirigent. U godinama između 1975. i 1980. bio je predavač na Muzičkoj akademiji gdje je danas zaposlen u svojstvu redovnog profesora. Od 1986. postaje stalni dirigent Opere HNK u Zagrebu, u sezoni 1988.-89. umjetnički je ravnatelj Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a od 1992.do 1995. te od 1999.do 2002. ravnatelj Opere HNK u Osijeku. Od 2002. do 2006. bio je ravnatelj Opere HNK u Zagrebu, a od 2006. stalni je gost-dirigent opere u Novom Sadu. Bavi se i muzikološkim istraživanjima uspješno radeći na revitalizaciji hrvatske glazbene baštine, napose na ponovnim izvedbama zaboravljenog opernog stvaralaštva Ivana pl. Zajca (opereta Momci na brod 2001., opera Zlatka 2002.). Svoj afinitet prema operi izražava i kao skladatelj, te je autor dviju opera nastalih na narudžbu Muzičkog biennala Zagreb (Govori mi o Augusti 1999. i Pingvini 2007.). Dirigirao je i opernim praizvedbama svojih kolega (Preobražaj Stanka Horvata 1995. i Crux Dissimulata Srećka Bradića 2009.). Dobitnik je nagrada Vladimir Nazor, Vjesnikove nagrada Josip Štolcer Slavenski, Nagrade grada Zagreba, Nagrade HAZU, Povelje Grada Rijeke. Od 2000. godine član je Predsjedništva Hrvatskog društva skladatelja. Napisao je pedesetak djela u raznolikim formama orkestralne, komorne, klavirske i vokalne glazbe, pri čemu se stilski nadograđuje na tekovine moderne i neoekspresionizma. Njegov se glazbeni govor odlikuje bogatom harmonijom (često na rubu atonaliteta), složenom ritmikom i apartnom zvukovnošću. Svoj je Koncert za violu i orkestar posvetio Varaždinskom komornom orkestru i njegovu violistu Milanu Čunku. O djelu autor kaže:
"Izrastao iz teme koja mi je još prije nekoliko godina pala na pamet i to uobličena baš kao prva tema koncerta za violu i gudače, ovaj je koncert nastao ove godine i skladan je u tradicionalnoj formi trostavačnog koncerta. Prvi je stavak pisan u sonatnoj formi s nekim slobodama, polagani se stavak oslanja na dva tematska odsjeka, dok je završni Rondo i harmonijski i formalno najviše ukotvljen u tradiciji koncertantne literature. Melodijski nukleus prve teme, iz kojega proizlazi sav tematski sustav skladbe, pred kraj koncerta pojavljuje se u obratu – ne kao reminiscencija, već kao vezivni element koji treba učvrstiti „statiku“ skladbe donekle narušenu bezbrižnom razigranošću zadnjeg stavka".

U sveukupno 16 gudačkih kvarteta Ludwig van Beethoven (Bonn 1770. - Beč 1827.) iskazao je vrhunce svoje inovativnosti, razvijajući i šireći formu koju su Haydn i Mozart u svojim kasnim opusima doveli do savršenstva klasične odmjerenosti. No tek se s 28 godina – nakon što je već stvorio dvije simfonije, dva klavirska koncerta i više od dvadeset sonata – odlučio na pisanje te, po mnogima najzahtjevnije komorne vrste. U početku mu je klavir bio bliži od tehnike i zvučnosti gudača, ali ubrzo svladava zahtjeve preuzetog medija i u njemu nalazi posebne izražajne izazove, često u polifonom spletu dionica. U trima kvartetima Rasumovsky opus 59 (1806, 1809. i 1810. godine) koji u njegovu kvartetskom opusu nose brojeve 7, 8 i 9, već je sasvim ovladao žanrom, te u njega unio dodatnu samostalnost dionica i proširenu zvučnost pojedinih glazbala. Djela koja pripadaju tzv. srednjoj fazi njegova kvartetskog stvaralaštva, nastala su na narudžbu onodobnog ruskog veleposlanika u Beču, grofa Andreasa Razumovskog, šogora još jednog velikog Beethovenova pokrovitelja, Kneza Josepha Lobkovitza. Prva dva kvarteta ovoga opusa nose i posvetu – citat navodno "ruske" teme u čast naručitelja – dok posljednji nigdje u partituri ne navodi izravno rusku motiviku, premda mnoge generacije slušatelja ove glazbe prepoznaju ruski karakter polaganijih stavaka. Sva tri kvarteta tiskana su 1808. u Beču kao zbirka.