|
Prvi
koncert, nedjelja 22. listopad 2023.
Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 19:30h
Aleksandar Ivić, violina solo i umjetničko vodstvo
Program:
Wolfgang Amadeus Mozart
Divertimento u D-duru, KV 136
Allegro
Andante
Presto
Wolfgang Amadeus Mozart
Koncert za violinu i orkestar br.5 u A-duru, KV 219
Allegro aperto – Adagio – Allegro aperto
Adagio
Rondeau – Tempo di minuetto
Petar Iljič Čajkovski
Souvenir de Florence op.70
Allegro con spirito
Adagio cantabile e con moto
Allegretto moderato
Allegro con brio e vivace
Aleksandar Ivić (Zagreb, 1962) završio je Muzičku
akademiju u Zagrebu u klasi Kristiana Petrovića, kao jedan od najboljih
violinista svoje generacije. Tijekom studija nastupao je kao solist uz
Simfonijski orkestar HRT-a i uz Zagrebačku filharmoniju. Studij
nastavlja 1983. u Kölnu kod Igora Ozima i članova kvarteta Amadeus te u
Düsseldorfu kod Rose Fein-Weinstein. Karijeru je započeo kao član
orkestra Zapadnonjemačkog radija u Kölnu (1988-1996), a od 1996. je član
grupe prvih violina Berlinske filharmonije. Kao solist i komorni
glazbenik nastupa u Hrvatskoj, zemljama Europe te u SAD-u, Kanadi,
Japanu i Tajvanu. Bio je stalni član komornih ansambala Berlinske
filharmonije, kao što su ansambl Sharoun (1997-2002), Berlinski barokni
solisti (1999-2003) i Filharmonijski Stradivarijevi solisti (2000-06),
Filharmonijska Camerata i Gudački kvartet Berlinske filharmonije.
Nastupao je na Festivalima u Luzernu, Salzburgu, Baden-Badenu, Zermattu
i Aix-en Provence. U Hrvatskoj redovito nastupa kao solist uz Zagrebačku
filharmoniju, Zagrebačke soliste te Varaždinski komorni orkestar.
Uz serenadu i kasaciju, divertimento je lakša vrsta instrumentalne
glazbe druge polovice 18. stoljeća. Kao ni ostala dva oblika, ni
divertimento nema fiksiran broj, redoslijed, vrstu i oblik stavaka.
Pisao se za manji komorni ansambl ili komorni orkestar čiji sastav nije
strogo određen. Najčešće se izvodio prigodom neformalnih društvenih
događaja i druženja, vrlo često na otvorenom. Skladbe
W.A.Mozarta (1756-1791) tog tipa su međutim širokog raspona -
od lakših, jednostavnijih do onih koje se mogu svrstati u njegova
najozbiljnija ostvarenja na području komorne glazbe. Nastao kao prvi u
nizu triju divertimenta koje je Mozart skladao tijekom zime 1772, u isto
vrijeme kada je radio i na operi Lucio Silla, Divertimento u D-duru, KV
136, šarmantan je odmak od zahtjevne operne partiture i svakako spada u
grupu njegovih lakših ostvarenja. Vjerojatno je napisan za jednu od
glazbenih večeri koje su se održavale u salzburškim aristokratskim
kućama gdje je skladatelj često nastupao kao pijanist i violinist.
Namijenjen je gudačkom kvartetu, u kojem dionicu violončela preuzima
kontrabas, ili gudačkom komornom orkestru. Koncipiran je u tri stavka
poput talijanske sinfonie pa ga u grupi s ostala dva divertimenta često
nalazimo pod nazivom salzburške sinfonie. Krajnji stavci su
jednostavnije varijante sonatnog oblika s težištem na prvoj temi, dok se
drugi, trodijelan, temelji prije na harmonijskom nego
motivičko-tematskom kontrastu.
U razdoblju od travnja do prosinca 1775, Mozart je napisao svih svojih
pet violinskih koncerata. Nastali su vjerojatno kao dio obaveza koje je
imao na mjestu koncertnog majstora dvorskog orkestra salzburškog
nadbiskupa. I dok u prva dva koncerta još uvijek slijedi uzore
talijanskih majstora iz prve polovice stoljeća koji su zasigurno morali
biti obavezna literatura u kući njegovog oca, u sljedeća tri se gubi
svaki trag arhaičnosti, a kroz orkestraciju, kolorit, odnos
solist-orkestar te mnoštvo toliko svojstvenih mu nepredvidivosti,
probija tipično njegov glazbeni svijet. Najzrelijim i najzahtjevnijim
smatra se posljednji u tom nizu Koncert za violinu i orkestar br.5 u
A-duru, KV 219. Neuobičajenim i izazovnim skladateljskim rješenjima,
opsegom (traje gotovo pola sata) kao i naglim promjenama te rasponom
raspoloženja, anticipira koncert 19. stoljeća. Već sam početak prvog
stavka donosi iznenađenje: između orkestralne i solističke ekspozicije
umetnut je kratki Adagio s kojim solist započinje svoju dionicu. Drugi
stavak u okviru trodijelnosti slobodno razvija i razrađuje ishodišnu
melodijsku građu. Treći je kombinacija menueta i ronda čiji je središnji
dio „turska glazba” odnosno glazba u stilu u kojem su je klasicistički
skladatelji dočaravali, a kojoj je daleki uzor bila glazba turskih
vojnih ansambala. U ovom je slučaju oživljena grotesknim crescendima
kromatskih unisona, ponavljanjem kratkih oblikovnih dijelova te
sviranjem col legno (s drvenim dijelom gudala) u violončelima i
kontrabasima. Zbog tog središnjeg dijela trećeg stavka, koncert je dobio
naziv „turski”.
Gudački sekstet u d-molu op.70 pod nazivom Souvenir de Florence, je
P.I.Čajkovski (1840-1893) napisao u ljeto 1890., a
posvetio ga je Petrogradskom društvu komorne glazbe u znak zahvale za
počasno članstvo. Skicirao ga je tri godine ranije, 1887., međutim
šesteroglasni stavak samostalnih gudačkih dionica zadavao mu je velikih
muka i činio se nesavladivom zadaćom, pa je tijekom tri godine od
skladanja seksteta odustajao i na njega se vraćao, da bi nakon
praizvedbe, krajem 1890., u potpunosti preradio treći i četvrti stavak
te je tako skladba konačan izgled dobila tek početkom 1892. Rezultat je
međutim djelo majstorskog skladateljskog umijeća koje svom žestinom,
zanosom i intenzitetom malo koga može ostaviti ravnodušnim što ga čini
jezgom repertoara komorne gudačke glazbe, pri čemu je izvodilačkim i
interpretativnim zahtjevima pravi tour de force za izvođače. Prvu
verziju skladbe je Čajkovski dovršavao u Firenzi, pa od tuda i njezin
naslov. Skladba se sastoji od četiri stavka koji čine klasični sonatni
ciklus. U svim je stavcima, bez obzira na oblik, početni
tematski/melodijski materijal dominantan i daje ton cijelom stavku. Tako
su drugi i treći stavak trodijelni s kratkom kontrastnom srednjom
epizodom, dok se u vanjskim dijelovima ishodišni tematski materijal
osvjetljava i vodi kroz različite kombinacije glasova i polifono
razrađuje. Prvi i zadnji stavak temelje se na dvije teme. Druga, u oba
slučaja razvijena i pjevna, uspostavlja blagu ravnotežu ritamskoj
razigranosti i žestini prve teme koja u zadnjem stavku kulminira u
središnjem fugatu.
Nataša Maričić
Sastav orkestra:
1.violine: Dunja Bontek, Ivana Penić Defar, Anđelko Ilčić, Petar Haluza,
Dorotea Božić Palašek
2. violine: Ivana Šambar,Tomislav Vitković, Slavko Vinceković, Melita
Šafran, Jakov Šredl
viole: Marija Andrejaš, Krešimir Ferenčina, Alen Bišćević, Magda
Skaramuca
violončela: Krešimir Lazar, Sara Novoselić, Matej Ilčić
kontrabas: Helena Babić
|
